Jedan od zaključaka, netom završenog istraživanja sloboda i ograničenja srpskih medija, koje je provela fondacija Slavko Ćuruvija, uz pomoć mediologinje dr.sc. Jovanke Matić, suradnice Instituta društvenih nauka, glasi da ekonomsko siromaštvo srpskih medija čini novinare ranjivima i izloženima pritiscima pri čemu su najučestaliji pritisci različitih razina izvršne vlasti i političkih stranaka.
Ovisnost o vlastima za oglašavanje u kombinaciji s lošom profesionalnom kulturom te izostankom zaštite za novinare – osobne i financijske – olakšava pritiske na njih. Nakon izvršne vlasti i političkih stranaka novinari najviše osjećaju pritisak urednika koje u pravilu ne smatraju dijelom redakcije i “prvima među jednakima” već više kao produženu ruku vlasnika medija. Nakon toga tek dolazi pritisak oglašivača. Iako je istraživanje očito sastavljeno na način da primarno istraži oblike izravnih pritisaka na novinare, ne zanemaruju se ni ekonomski aspekti. Istraživanje zaključuje – na temelju brojnih intervjua – da novinari najmanje osjećaju na sebi osobno pritisak oglašivača jer takvi pritisci uglavnom idu prema vlasnicima medija i uredništvu.
Dva od tri novinara izložena pritiscima
Istraživanje je provedeno putem online ankete na 177 novinara i 10 dubinskih intervjua sa zaposlenima u raznovrsnim medijskim izdanjima. Ukupno je 69 posto novinara kazalo da su se susreli s barem jednim oblikom pritiska vlasti. Više od polovice, njih 56 posto susreo se s pritiskom zastupnika političkih stranaka. Uredničkom pritisku bilo je podvrgnuto 47 posto dok je 41 posto osjetio pritisak uprave medija, a samo jedna trećina susrela se s izravnim pritiskom oglašivača i 30 posto izravno se susrelo s pritiskom vlasnika medija. Primarno iz ovih brojeva treba primijetiti da je novinarstvo stresna struka, kada se čak dva od tri novinara susreću s različitim oblicima izravnog pritiska.
Ono što je medije učinilo toliko slabima da su podložni tako raznolikim oblicima pritisaka prepoznato je, kao što smo već spomenuli na početku, u ekonomskoj neodrživosti, financijskoj ovisnosti o centrima ekonomske i političke moći, izostanak zakonske i institucionalne zaštite profesionalne autonomije novinara od vanjskih i unutrašnjih prijetnji, osobna financijska ugroženost novinara koja vodi autocenzuri i padu profesionalne novinarske kulture, odnosno profesionalnih standarda. Kao problem se ističe i netransparentnost uloge države u financiranju medija koji se prepoznaje kao arbitraran. Država medije tretira kao svog klijenta kojima na razne načine dodjeljuje sredstva u zamjenu za medijsku podršku.
Analiza osnovnih mehanizama kontrole medija pokazuje da su oni duboko ukorijenjeni u strukturu, ne samo medijskog sistema, nego i političkog sistema i dominantnih političkih kultura političke elite, novinara i građana.
U istraživanju se u konačnici zaključuje kako je “oslobađanje medija od kontrole moguće angažovanjem svih snaga društva zainteresovanih za slobodu izražavanja, čiji se napori moraju usmeriti na efikasnu regulaciju upotrebe javnog novca u medijskom sektoru, aktiviranje izvora finansiranja medija koji bi stimulisali funkcionisanje medija u javnom interesu, promenu medijskog zakonodavstva koje će uspostaviti efikasne mehanizme zaštite novinarske autonomije kako od uticaja spolja, tako i iznutra, popravljanje ekonomskog i radnog položaja novinara i promenu profesionalne kulture u pravcu zastupanja novinarstva kao javnog dobra koje služi javnosti.”