Badnjak 2010. godine, službeni svečani ručak u jednom ogranku lokalne uprave Zadarske županije. Po navadi, s alkoholom se počinje čim se dođe na posao, jer Badnjak je dan napuštenih inhibicija. Oko podneva, tradicionalno, svi su već nesposobni za posao i prije nego što se zabava preseli na Kalelargu, vrijeme je da se raščisti nered ostao nakon jutarnje zabave. Muškarci stoje u krugu i pjevaju, žene srednjih godina spontano ustaju i trijezne se raspremanjem poslovnog prostora. Samo jedna mlađa žena u kasnim dvadesetima, ostaje sjediti, nastavlja piti, pušiti i komunicirati s kolegama. Dan završava klasično badnjački, gotovo pokladnim dalmatinskim raspašojem po Polutoku. Mjesec ili dva, kasnije, djevojka koja je ostala sjediti doznaje da joj je posao u opasnosti. Osim što njezinom šefu treba slobodno mjesto “za nekog njegovog”, za zlo joj je uzeta “lijenost” – jer nije pomogla drugim ženama raščistiti prostor nakon badnjačkog slavlja, zatim alkoholizam – iako je pila vjerojatno i manje od muškaraca, pa arogancija – jer misli da drugi trebaju spremati za njom, iako nijedan muškarac nije pomogao ženama raščistiti zajednički prostor. S druge strane, klijenti s kojima je mlada žena radila bili su natprosječno zadovoljni njezinim radom, priča mi jedna od njezinih klijentica. Djevojka je naime odradila svoj posao za pola godine unaprijed, tako da ne samo što nije bilo zaostataka nego nije bilo niti čekanja, a u resoru kojim se bavi to je, priča se “prvi put ikad” da se to dogodilo, pa se priča prenijela. Nekoliko mjeseci kasnije, djevojka dobiva otkaz jer je to radno mjesto bilo potrebno za nekoga drugoga, nekoga manje problematičnog, nekoga s kim je lakše raditi, nekoga tko je poslušan.
Požega, 2018. Tamara Puač, predsjednica Gradskog odbora SDP-a grada Požege, podnijela je neopozivu ostavku na tu funkciju svega tri mjeseca od izbora. U objašnjenju ostavke navodi da su joj “prekipjeli pritisci pojedinaca iz stranke koji se nikako nisu pomirili s činjenicom da je na čelu stranke žena” i to, još i “neposlušna”. Prema vlastitim riječima ostavku podnosi radi onoga što je doživjela od oporbe unutar stranke odnosno pojedinih članova Gradskog odbora. Radi se o nečemu “preko čega ne mogu i neću prijeći. Ostavljam to onim naglo probuđenim ‘macho muškarčinama’ koji se okupljaju po ćoškovima birtija i koji su najpametniji i misle da sve znaju i sve umiju” – ustvrdila je. Dakako metodom kopi-pejsta mejnstrim mediji su ovu vijest prenijeli uz etiketu “gnjevne” žene, potpuno nemarno sudjelujući u daljnjoj perpetuaciji predrasuda prema ženama kao onom dijelu ljudskog roda kojim vladaju emocije i čije se sve odluke imaju tumačiti iz pseudopsihoanalitičkih perspektiva osobnih idiosinkrazija. Drugim riječima, čitate li vijesti, politička i karijerna odluka Tamare Puač obilježena je njezinim gnjevom, a ne racionalnim postupkom koji je kulminacija svakodnevnog nepoštivanja, mentalnog zlostavljanja uzrokovanog tako duboko strukturno ukorijenjenim šovinizmom i patrijarhatom, a u ovom slučaju očito i mizoginijom.
Ultimativno odbacivanje?
Tamara Puač ima puno pravo odbiti prijeći preko ovih problema i odbiti biti žrtveno janje u prvim redovima bobe protiv patrijarhata. Javna ostavka jeste politički čin, posljednja službena pobuna neposlušne žene koja se usudila misliti da zna bolje od međusobno solidarne skupine muškaraca. No, vrlo je malen broj organizacija sa ženama na odgovornim funkcijama u kojima iste ovakve borbe nisu postojale. U konačnici, pobjeda nad patrijarhatom može doći tek nakon niza ovako izvojevanih bitaka. Taktika Tamare Puač može rezultirati pozitivnim učincima samo ako se priča ne zaustavi na njezinoj ostavci. Metode patrijarhalnog ugnjetavanja možda nisu svjesne, više se čine instinktivnima – predanom borbom za vlastite interese. Spontano je i intuitivno, neovisno o rodu, koristiti sve dostupne denuncijacije kako bi se obezvrijedilo suparnika. Posebno je to lako ako je suparnik žena. Kao što se lako solidarizirati s muškarcem, tako je jednako lako diskvalificirati žene s istaknutom javnom funkcijom – na temelju emotivnih angažmana u javnoj situaciji.
Pritom treba imati na umu da su i žene nositeljice patrijarhata, on nije rezerviran za muški rod. Patrijarhat je izrazito učinkovito sredstvo “dovođenja žena u red”, kao što ilustrira zadarski primjer. Odbijanje kućanskih poslova, rađanja, i sličnih ženskih uloga, obično prvo primijete žene. Stupanj emancipiranosti, smatraju teoretičari, može se čitati i iz spremnosti žena na izravne sukobe, inače prepoznate kao “muške” taktike nasuprot kojima stoje “ženske” taktike izbjegavanja izravnih konfrontacija koje, u situaciji u kojoj ne posjeduješ ni mrvicu socijalne moći, mogu samo nanijeti štetu. Stoga kao “ženske” taktike obično prepoznajemo neizravne sukobe – tračanje i podmetanja – no one su prije svega iskaz društvene nemoći.
Paradoksalno, u požeškom primjeru, izravni sukob u kojeg je ušla Tamara Puač, iako je iz njega izišla kao gubitnica, vlastitim izborom, svjedoči većem stupnju njezine emancipacije, nego što bi se mogao pripisati “mačo muškarcima”, članovima požeškog SDP-a, s kojima se Puač obračunava, a koji pak očito tračerskim metodama “po ćoškovima birtija” rudare protiv nje, kao interna opozicija. Iako nam svima na osobnoj razini može biti žao zbog kapitulacije jedne žene predsjednice, jednog ogranka jedne političke strake, na sistemskoj razini očito je da svaka žena ima pravo izbora voditi teške socijalne i političke bitke sama, uz minimalne solidarizacije, a maksimalne opstrukcije, ili odustati od njih i reći društvu: odjebi. Nije li i to onda ipak ultimativni čin neposlušnosti koja poziva društvo da i samo preuzme dio odgovornosti?