Već petnaestu godinu zaredom, bugarski nacisti su ovog vikenda organizirali marš kroz ulice Sofije. Kao i svake godine sredinom februara, u paradi s bakljama priključili su im se kompanjoni iz mnogih drugih zemalja Europe udruženi u zajedničkoj (a ponekad i konkurentnoj) mržnji. Tzv. Lukovmarš službeno obilježava obljetnicu uspješne akcije bugarskih komunističkih partizana u kojoj je ubijen Hristo Lukov, najzloglasniji bugarski nacist 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća te “vođa” Saveza bugarskih nacionalnih legija. U međuvremenu je, umjesto omaža opskurnom neostvarenom balkanskom Hitleru, marš postao jedan od najvažnijih skupova europske ekstremne desnice, dakako nakon znatno većeg varšavskog Marša nezavisnosti, koji se održava u novembru.
Da je riječ o vrlo ozbiljnoj međunarodnoj koncentraciji nacista na jednom mjestu nije tek zaključak antifa-histerika. Ove je godine o velikoj migraciji ekstremne desnice na Balkan izvijestio čak i Interpol. Upravo je na mig te institucije i sofijska gradska vlast pokušala zabraniti skup, samo da bi tu zabranu poništio nadležni sud. No međunarodni pritisak natjerao je bugarsku vladu, koja trenutno predsjeda Europskom unijom, da javno osudi događaj koji je u najmanju ruku tolerirala svih prijašnjih godina. Dapače, aktualna vladajuća koalicija uključuje stranke i pojedince koji su puno više “doma” u nacističkom podzemlju, nego u mramornim hodnicima zamišljene “ozbiljne” politike jedne članice Unije.
“Rodna ideologija”
Dakako, razlika između tih hodnika i podzemlja nije tako velika kao što se često želi sugerirati, ni u Bugarskoj, ni u mnogim drugim dijelovima kontinenta, i to ne samo na istoku. Jer, čak i ako se iz pozicija vlasti lako retorički odreći uličnih nacista, to ne znači da se eliminirala njihova ideologija. Jasno to pokazuje, između ostalog, odluka iste te bugarske vlade, donesena svega nekoliko dana prije “Lukovmarša”, o povlačenju Istanbulske konvencije iz procesa ratifikacije u parlamentu. Oko protivljenja tom dokumentu složili su se parlamentarna ljevica te parlamentarna i ulična desnica. Kao razlog za protivljenje navedena je teorija zavjere o tzv. rodnoj ideologiji, svojevrsna moderna verzija “Protokola sionskih mudraca”, ispala ravno iz ideološke torbe nacističkog podzemlja.
Naime, u novogovoru suvremene ekstremne desnice, zalaganje za elementarnu rodnu ravnopravnost i svijest o tome da su “rodne uloge” zapravo društveni konstrukt, a ne “prirodna” datost, prikazuje se kao velika zavjera nepoznatih aktera s ciljem “nametanja rodne ideologije” te uništavanja prirodnog i bogomdanog čvrstog poretka, koji – u interpretacijama desnice – uključuje i povremeno nasilje sa svrhom “discipliniranja” žena. To je jedna, ali nikako ne i jedina ilustracija normalizacije antidemokratskih teorija u političkoj glavnoj struji. Stvar nije nebitna jer zemlja koja dopušta da joj ekstremno desničarske teorije zavjere diktiraju političku agendu se ni ne može nadati da će nacistički ološ ukloniti sa svojih ulica. I to je nešto što svakako treba uzeti u obzir u drugim zemljama gdje priče o “rodnoj ideologiji” gmižu u javni prostor.