Jedna od najraširenijih rasističkih predrasuda o Albancima u zemljama bivše Jugoslavije je ona o njihovom navodno šokantnom reproduktivnom potencijalu. Taj je mit, prije svega, desetljećima služio u svrhu sustavne dehumanizacije najsiromašnijih stanovnika bivše federacije, ali onda je “objašnjavao” i puno više. Rast albanske populacije tako je nuđen kao krivac za srpski “gubitak” Kosova, razlog za radne migracije kosovske i makedonske populacije prema tada bogatim republikama Hrvatskoj i Sloveniji, te naposljetku – paradoksalno – kao uzrok same nerazvijenosti Kosova. Priča da “radije prave djecu nego rade” bila je klasična poštapalica u zemlji u kojoj je parola “bratstva i jedinstva” uvijek najmanje vrijedila za ovu neslavensku “narodnost”.
U svemu tome nema ništa neobično. “Kulturološka” mistifikacija uzroka teritorijalnih nejednakosti klasičan je odgovor društava koja se nisu uspjela suočiti s neuspjesima vlastitih tržišnih strategija razvoja. Dovoljno je podsjetiti samo na antigrčku histeriju u Njemačkoj i njoj podčinjenim zemljama tijekom zadnje dužničke krize. No posljednjih godina ni Kosovo ni Albanija ne mogu izbjeći demografsku katastrofu koja je pogodila cijeli Balkan i dobar dio Istočne Europe. Situacija je osobito ozbiljna u Albaniji, koja je od kasnih 1980-ih izgubila 15% stanovništva, dok su podaci za Kosovo puno nepouzdaniji, ali i tamo je po prvi puta nakon 1940-ih zabilježen znatan pad. Glavni uzrok je, dakako, emigracija.
Zemlja na rubu gladi
Ove zemlje, između ostalog, prednjače na kontinentu po broju tražitelja azila u EU kao i maloljetnih nedokumentiranih migranata bez pratnje. No valja zabilježiti i da je u obje zemlje stopa nataliteta posljednjih godina pala ispod one u zemaljama Zapadne Europe bez da ove balkanske zemlje zabilježile stvarnu “demografsku tranziciju”. Drugim riječima, smanjen natalitet ovdje nije posljedica urbanizacije i industrijalizacije. Upravo suprotno: dok su ranije generacije, unatoč razlikama u političkim sustavima SFRJ i Albanije, tijekom Hladnom rata mogle biti sigurne da će njihova djeca živjeti barem malo udobnije od njih, danas svi potencijalni roditelji mogu svjedočiti kontinuiranoj degradaciji zdravstvene i stambene sigurnosti, te sigurnosti zaposlenja.
Među zastrašujućim podacima koje nam svakodnevno nudi balkanska horor-statistika nedavno je objavljen i jedan koji je posebno indikativan. Naime, prema UN-ovoj Organizaciji za prehranu i poljoprivredu (FAO), u Albaniji danas gotovo 300 tisuća ljudi (više od 10% stanovništva) ne može redovito osigurati dovoljne količine hrane za prehranu sebe i svoje djece. Slučajno ili ne, to je gotovo jednako ljudi koliko je u posljednjih desetak godina napustilo zemlju.