Stalne optužbe da Rusija “utječe” na izborne procese u zapadnim zemljama postale su opće mjesto. Od Sjedinjenih Država do Češke Republike, jedan od ključnih političkih aktera sada je navodno Vladimir Putin. Naravno, u svemu tome ima djelić istine. Poput svih drugih država koje sebe zamišljaju kao “veliku silu”, Rusija želi imati neki utjecaj na pojedine političare u konkurentskim zemljama. Koliko u tome ima uspjeha, najbolje pokazuje činjenica da je gotovo posvuda postala najveći politički bauk. Praktički da nema europskog državnika koji je posljednjih mjeseci nije posredno ili neposredno optužio za “pritisak”. Iako je istina da su te optužbe gotovo uvijek izrazito nategnute te usmjerene primarno domaćoj publici i denuncijaciji domaće opozicije.
Sve to skupa pomalo je pretvorilo politiku u europskim zemljama u loš špijunski triler. No nigdje taj triler nije dobio takve karakteristike šunda kao u Velikoj Britaniji. Tamo je naime šef Laburističke strane Jeremy Corbyn nedavno optužen da je za vrijeme Hladnog rata špijunirao za čehoslovačku tajnu službu! Priču je započeo zloglasni desničarski tabloid Sun koji je senzacionalno “otkrio” dokumente koji pokazuju da je Corbyn kao parlamentarni zastupnik 1980-ih održao nekoliko sastanaka s jednim zaposlenikom čehoslovačke ambasade. Prema Sunovim kućnim “stručnjacima”, sve to pokazuje da je Corbyn ili naivan ili špijun. Naravno, ono što nije spomenuto je da je riječ o kurtoaznim i sasvim javnim sastancima u zgradi britanskog parlamenta.
Prvi put kao tragedija…
Karikaturalni pokušaj denuncijacije socijaldemokratskog političara u međuvremenu je, međutim, ispuhala ravnateljica češkog arhiva koji čuva dokumente bivših tajnih službi Svetlana Ptáčníková. Ona je potvrdila da je iz dokumenata jasno vidljivo da Corbyn nije bio nikakav doušnik. No ono što ovaj zaplet čini još većim šundom je činjenica da je riječ o – plagijatu. Iako su detalji vezani uz to još uvijek predmet historiografskih diskusija, postoje vrlo snažne indicije i uvjerljiva svjedočanstva o tome da su britanske tajne službe 1976. na sličan način natjerale na ostavku laburističkog premijera Harolda Wilsona. On je naime misteriozno napustio položaj u trenutku kada su val štrajkova i eskalacija rata u Sjevernoj Irskoj u britanskoj desnici izazvali veliku paniku.
Kako bi ga prisilio na ostavku, smatraju neki istraživači, sigurnosni je aparat navodno zaprijetio Wilsonu da će ga denuncirati kao sovjetskog špijuna zato što su imali dokaze da je za vrijeme turističkog putovanja u Istočnu Europu došao u kontakt s nekim agentom tamošnjih službi. Iako su i jedan i drugi u osnovi vrlo umjereni političari, Wilson i Corbyn doživljavaju se kao ljevica u Laburističkoj stranci, zbog čega su osobito iziritirali desnicu. No nije riječ samo o reakcijama desnice. Npr. liberalni dnevnik The Independent, koji za razliku od Suna važi za ozbiljne novine, u svojem je uvodniku neki dan nastavio kampanju tabloida. Glavni ponuđeni argument je da je Corbyn, iako nije bio špijun, moralno odgovoran jer je komunicirao s predstavnicima diktatorskog režima.
Dvostruki aršini
The Independent, kao i dobar dio britanske javnosti, pritom je elegantno zaboravio da je britanska premijerka Margaret Thatcher u vrijeme Corbynovih čehoslovačkih sastanaka održavala blisko prijateljstvo s čileanskim krvnikom Augustom Pinochetom, kao i rasističkim režimom u Južnoj Africi te da je Nelsona Mandelu otvoreno nazivala “teroristom”. I to nije nešto što se tiče samo prošlosti britanske vanjske politike. Među aktualne britanske najbliže saveznike ubrajaju se režimi poput onog u Saudijskoj Arabiji, Turskoj ili Izraelu, koji ne samo da van svih demokratskih standarda dobar dio svojih stanovnika tretiraju kao “građane drugog reda”, već su i upravo sada aktivno angažirani u krvavim okupacijama i ratnim zločinima u tuđim zemljama. Treba li uopće reći, dobar dio tih zločina vrši se upravo oružjem kupljenim od Britanije.
Ako su se našli toliki stručnjaci da objasne kako Corbyn ne smije biti premijer zato što je 1980-ih kao parlamentarni zastupnik odgovorio na molbu za sasvim legalnim sastankom jednom predstavniku strane zemlje, teško je ne primijetiti kako se ne može naći gotovo nitko tko bi zbog najuže suradnje s kriminalnim režimima prozvao aktualne, ali i sve dosadašnje britanske vlastodršce. Njihove podrške diktaturama nekako uvijek uspijevaju ostati “ozbiljna politika”.