Cijeli niz spornih odluka hrvatskog Ministarstva kulture uglavnom se tumači iz birokratsko-administrativne ili ideološke perspektive, ovisno o političkoj pozadini tumača. No, često je posrijedi banalna opreka između istine i laži.
Jasno je kao dan: jedina kulturna politika koju provodi domaće Ministarstvo kulture na čelu s ministricom Ninom Obuljen Koržinek prozaično je i dosljedno “uvođenje reda”. Navodno, riječ je o progresivnim tendencijama, operaciji koja će administrativnom urednošću uvesti “jednaka prava za sve korisnike državnog proračuna”, omogućiti glatku protočnost kulturne proizvodnje po jasnim pravilima i svesti, ukratko, nacionalnu instituciju čija je glavna uloga da omogućuje bogatstvo kulture u “jedinstvu različitosti” na elementaran servis unutar sirotog i slabašnog, ali ipak “kulturnog tržišta” u Hrvatskoj.
Ministrica Obuljen Koržinek egidu “urednog poslovanja” javno i diskurzivno dozlaboga dosadno iznosi bez obzira na karakter problema, kao da je riječ o superiornom, intaktnom argumentu računovodstvenih anomalija koje prosječno pismen građanin ne razumije, pa mu valja utuviti u tu financijski polupismenu i/ili neprosvijećenu glavu, nesvjesnu valjda da je Hrvatska članica Europske unije, gdje se pravila državno dotirane kulture “bespogovorno moraju poštivati”.
Retorika “čistih računa”
Možda koncilijantnost ministričinih javnih nastupa, u kojima se retorički inzistira na apolitičnosti “dodjele sredstava korisnicima proračuna”, nekome djeluje sedativno, kao kamilica nakon žestoke desničarske rakije njezina prethodnika Zlatka Hasanbegovića koji je po kratkom postupku, bez retoričkih ornatusa, vršio egzekucije nad političkim neistomišljenicima u polju kulturne i medijske proizvodnje. Žilavi mentalitet (malo)građanske kulture se naime mora hraniti salonskom finoćom devetnaestoljetnih socijalnih manira, da bi mogao samozadovoljno plutati ogavnim realitetom aktualnog političkog polja.
Jer situacija aktualne kulturne politike posve je sukladna realitetu desničarskog političkog revizionizma, savršeno se dopunjuje u projektu regresivnih tendencija, ukidajući svrhu demokracije u proizvodnji kulture na nacionalnoj razini.
Ili jasnije rečeno, svaka egzekucija ili totalno ukidanje sredstava državne potpore određenom kulturnom proizvodu dokaz je ideološke tiranije koju u svim porama društva, a posebno u obrazovnim institucijama i medijima, provodi aktualna desničarska garnitura vlasti i njezini paradržavni, ultradesnoklerikalni sateliti.
Ako, naime, i postoji poneki dobrohotni naivac kojemu je retorika “čistih računa” dovoljna da prihvati ministričin birokratski rezon pomora važnog dijela kulturne (i medijske) proizvodnje, nadamo se da nije toliko glup pa ne vidi sistemski okvir stvari, kontingenciju totala o kojemu govore jednostavne, gole činjenice. Pa evo tih činjenica.
Smicanje časopisa
Krajem prošle godine, na internetskoj stranici Ministarstva kulture objavljeni su rezultati dodjele potpore izdavanju časopisa u kulturi. Na popisu odbijenih našli su se časopisi (po objektivnim sadržajnim kriterijima) kvalitetni, dugovječni i generacijama čitatelja formativno veoma važni poput “Quoruma”, “Libre libere” ili “Čovjeka i prostora”. Ne znamo razloge obustavljanja njihove potpore, ostaje samo razočaranje što je sudba kulturne politike tako sredila stvar. Odbijena je, međutim, i potpora časopisu “Gordogan”, koji po svemu (formatu, sadržaju, pedantnosti u obradi tematskih problema) predstavlja unikatnu pojavu na domaćem tržištu ili “tržištu”.
“Gordogan” je najdugovječniji domaći časopis koji već četrdeset godina (s malom pauzom u 1990-ima) izlazi kao dvobroj jednom godišnje što ga, valjda, svrstava u kategoriju čudnovatih kljunaša u domaćoj produkciji. “Gordogan” i jest takav : izuzetan, uredno debeo i bogato opremljen, svjesno uređen da čitateljima dokaže kako je “pravi” časopis po svom sadržajnom habitusu (ako nam je dopušteno ovako nespretno, ali točno reći) – knjiga koju se čita godinama.
Takvom časopisu je Vijeće za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost Ministarstva kulture (u sastavu Katica Matković Mikulčić iz knjižnice u Velikoj Gorici, Lahorka Plejić Poje s kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Ivica Matičević s Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU, Krešimir Nemec s kroatistike zagrebačkog Filozofskog fakulteta i književnik Kristian Novak s riječkog Filozofskog fakulteta) sada otkazalo državu potporu s kratkim objašnjenjem da za 2018. godinu Ministarstvo ne odobrava sredstva za časopise koji “tijekom dosadašnje prakse financiranja nisu uredno izvršavali svoje ugovorne obveze te su imali višegodišnjih problema u redovitosti izlaženja, distribuciji i prisutnosti na književnoj i široj kulturnoj sceni”.
“Gordogan”, želi se naglasiti, nipočemu znači nije izuzetak u objektivnosti kriterija dodjele. Ali je važno naglasiti i prozaičnu činjenicu financijske prirode zbog koje taj časopis od Ministarstva kulture posljednjih godina dobiva bijednih dvadeset hiljada kuna (!) što ga, doista, svrstava u egalitarni red većine domaće časopisne produkcije. Ondje gdje je cijena rada svedena na nulu, na isključivost volonterstva ili hobističkog dekora nečijeg slobodnog vremena.
Povratak u Gajevo vrijeme
Važno je, također, naglasiti onima koji “Gordogan” nikada nisu imali u rukama, da je riječ o kulturnom proizvodu elitnoga ranga. Onakvom kojime se važnije, prosvijećene nacionalne kulture hvale kao uzornom (i izvoznom?) intelektualnom kapitalu. Kulturnom dobru, raritetu koji imponira i hipsterima koji ga tek listaju, kao i onima koji ga drže na vidljivom mjestu u (javnoj ili privatnoj) biblioteci. Ali to je doista sporedna digresija: shvatimo li ju čak i kao kič-dodatak, značajna je u širem horizontu kulturne stvari kao i scenariju ezgekucije.
Domaća kulturna javnost, svjesna statusa “Gordogana” kao javnoga dobra koji bi trebao imati zaštitu kulturne baštine prvoga stupnja, digla je glas protiv radikalne odluke nadležnog Ministarstva. Manje upućeni i oni preliminarno alergični na javne istupe intelektualne elite, lako su odmahnuli glavom, rezonirajući valjda da im je “dosta tog kulturnjačkog resentimana”. Veseli nas što je ta objekcija ovdje posve promašena jer se, ponavljamo, radi jedino o razlici istine i laži. U tom je smislu zanimljiv odgovor Ministarstva kulture, objavljen kao reakcija na lavinu javnog nezdovoljstva i apela u ime revizije njihove odluke.
“Vijeće je o časopisu Gordogan (ali i nekim drugim časopisima sa sličnim problemima) raspravljalo u više navrata, redovito pozitivno ocjenjujući kvalitetu sadržaja, odabir tema i autora, pokušavajući pronaći rješenje unutar zadanih kriterija i uvjeta. Razlozi za odbijanje financiranja časopisa Gordogan nisu ni estetske ni sadržajne prirode… Višegodišnje neuredno izvršavanje ugovornih obveza, uključujući neredovita izvješća, nepoštivanje prijavljene dinamike i broja svezaka, neodazivanje na požurnice, pa čak i diskontinuitet izlaženja, razlog je i za smanjivanje iznosa potpore tijekom prijašnjih godina, kada su takve prijedloge davala vijeća drugačijeg sastava, a odluke potpisivali drugi ministri.” Znači, “Gordogan” je u prijašnjim sastavima Vijeća s drugim ministrima bio malo nemaran i lijen u izvršavanju obaveza, što se od sada ne tolerira.
S druge strane, a nama mnogo zanimljivije, urednik “Gordogana” Branko Matan i član uredništva Nenad Ivić u više navrata javno su demantirali sve što je o dinamici, požurnicama, diskontinuitetu izlaženja i ostalim lako provjerljivim dokumentima rečeno. Tražila je medijska i kulturna javnost, tražili su urednici časopisa, ali svjetlost dana još nije ugledala arhivske dokumente koji potkrepljuju dokaze o “neurednom izvršavanju obaveza”. Postoje li ti dokumenti u podrumima Ministarstva? Gdje je zapisnik sjednica Vijeća koje je odlučivalo o betoniranju groba “Gordoganu”, zasad ne znamo.
Javnosti je pak poznata sljedeća faktografija. Za početak – a to bi u uređenim sistemima poput aseptično – računovodstvenog pristupa kulturnoj politici trebala biti preliminarna pravna kategorija; član Vijeća akademik Krešimir Nemec kao urednik časopisa “Forum” koji se također kandidira za državnu potporu, ne bi smio odlučivati o sudbi drugih časopisa, pa ni stoga što mu je supruga zaposlena kao glavna savjetnica ministrice. A kamoli ovako javno izjavljivati, kako je napravio za HTV: “U normalnim okolnostima bih vam rekao da tržište treba regulirati ponudu i potražnju časopisa, no mi nemamo tržište, nemamo distribucijsku mrežu. Mi smo se zapravo vratili u Gajeva vremena i funkcioniramo po principu pretplate. Gordoganu su sredstva uskraćena zbog proceduralnih razloga. Prevršio je svaku mjeru u nepoštivanju obveza koja je preuzeo.”
Hoće se valjda kazati: devetnaestoljetno zlatno doba časopisa u koje smo, silom nepostojećeg tržišta, bačeni kao pervertirani sateliti, ipak funkcionira po zaostalom principu pretplate za neke subjekte. Ne i za one, koji nisu uvažili kriterije tržišnosti suvremenog doba, zbog čega su “ignorirali požurnice” i ustrajali na ležernosti kontinuiteta. Logičkih pogrešaka toga tipa ima, naravno, još. Cure iz Ministartva kulture, koje “uvodi red”, kao kontinuitet u realitetu zatečenog stanja.
Slični slučajevi
Najluđa je pri tome ona koja, u općepoznato stravičnim uvjetima nepostojeće knjižarske mreže i distribucije male domaće knjižne produkcije, kao razlog ukidanju potpore navodi probleme u “distribuciji i prisutnosti na književnoj i široj kulturnoj sceni”.
Cinizmu i licemjernosti tih ministričinih “razloga” nema se smisla racionalno odupirati. Kao da, primjerice, golema tiraža časopisa po definiciji znači golemi kulturni utjecaj. I kao da je moguće, uz dotaciju od dvadeset hiljada kuna i doslovno pet knjižara, pet distribucijskih mjesta u državi, postići zadovoljavajuću “prisutnost na široj kulturnoj sceni”? Kako se mjeri utjecaj i prisutnost na sceni? I zašto bi kulturni časopisi kao artefakti koje financira država u ime higijene vlastite pismenosti i unaprjeđivanja kritičkoga mišljenja, uopće trebao biti namijenjen “široj kulturnoj sceni”?
Ali da besmislice dalje ne nižemo: svakome tko vodi računa o dijakronijji i sinkroniji političkog vremena jasno je da ministrica Obuljen Koržinek posve nevješto barata spinovima. Osnova revizionističkog, regresivnog spina je, naime, uvijek jednaka: inzistiramo na ekskluzivnosti pojedinačnoga, bez traga kontekstualizacije. Iako se u široj perspektivi ovoga “slučaja”, sjećamo, primjerice, vrlo sličnoga.
Dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja “Zarez” prije nepune dvije godine također su (iako pod mnogo grubljim, ali po kvalitetu časopisa nevažnim okolnostima) ukinuta sredstva potpore. Razlozi su, svakako, iz Ministarstva kulture odašiljani kao oni formalno-pravne odnosno proceduralne prirode, iako javnost do danas nije, zamislite, dobila dokumentaciju dokaza o “lošim financijskim izvještajima” ili bilokakvom razložnijem objašnjenju egzekucije.
Koncentracija zdesna
Ista javnost, međutim, zna da je pravi razlog ukidanja “Zareza” bio ideološke naravi, jer je njegov konzervativni časopisni “oponent”, dvotjednik “Vijenac” u suvremenoj konstelaciji klerodesničarskog prosvjetiteljstva naprosto morao poboljšati “status prema široj publici”. Zato je činjenica da “Zareza” i “Gordogana” sada nema, a “Vijenac” i nekad minornodesničarski a sada “široj javnosti” lakše dostupan (uvjetno govoreći časopis) “Hrvatsko slovo”, utržuju gotovo trećinu ukupnog budžeta namijenjenog potpori časopisne produkcije u Hrvatskoj.
Nacionalistički bilteni, pamfletski orijentirani spomenuti dvotjednici, nemaju problema s distribucijom i ne mjeri im se “prisutnost na kulturnoj sceni”. Novopostavljeni urednik “Vijenca” Goran Galić u inauguralnom prestavljanju koncepcije zato govori o tim novinama kao „središnjem mjestu hrvatskih intelektualca i umjetnika“, najavljujući više „priloga o kulturi Hrvata izvan domovine“.
Više, znači, “svehrvatskih” tema.
Tako glavni, nacionalistički koncept časopisne produkcije koji jasno provodi ministrica Obuljen Koržinek pod krinkom administrativnih nonsensa, uopće nema problem 21. stoljeća. Ne postavlja retorička ili stvarna pitanja o tiskanoj periodici kao mogućem “reliktu prošlosti”, nego jednostavno uživa u pravocrtnoj laži. U projektu ideološkog i fromalnog gušenja svakog (časopisnog i nezavisno-medijskog) traga kritičkog mišljenja. Dok se ne zaboravi razlika istine i laži: podmuklo i vrlo skoro.