Nekoliko dana prije lokalnih izbora, Beograd su, kao i cijelu regiju, zadesile vremenske neprilike. Kako bi ih umirio, građanima se obratio Nebojša Stefanović. Inače ministar unutarnjih poslova, ovaj put im se obratio kao predsjednik beogradskog odbora Srpske napredne stranke (SNS). I na tom tragu im i poručio: ako imate problema sa snijegom, javite se najbližem Općinskom odboru SNS-a. Dakle, jedan ministar upućuje građane da se u slučaju problema obrate aktivistima njegove stranke, a ne državnim institucijama, gradskim vlastima ili komunalnim službama.
Ova slikovita crtica nam prilično vjerno dočarava političku i institucionalnu situaciju u kojoj je Beograd dočekao jučerašnje izbore za gradsku skupštinu. Razlike između javnih institucija i SNS-a postale su krajnje porozne. Ili su institucije potpuno preotete ili su naprosto zamijenjene SNS-ovom mrežom. Očekivati drukčiji izborni rezultat od uvjerljive pobjede SNS-a u takvoj situaciji naprosto je bilo naivno. I to ne zbog izbornih nelegalnosti, kojih je, čini se, bilo mnogo, već zbog izražene kontrole političkih procesa: represivne, institucionalne, medijske i ideološke.
Naravno, ta kontrola započinje i završava s likom Aleksandra Vučića, nositeljem liste SNS-a, čovjekom koji je predsjednik države, a zapravo premijer, e da bi sad postao i “gradonačelnik” Beograda. Dakle, pored spomenute poroznosti institucija, one danas više predstavljaju ordenja na odijelu Aleksandra Vučića nego funkcionalan državni aparat. Izražena opozicijska vjera u to da će upravo Beograd biti ona prijelomna točka i uvertira u Vučićev pad, zasnivala se na tvrdo ukorijenjenoj iluziji po kojoj nekakva mistična aura Grada može sama od sebe pobijediti Vučića, tobože predstavnika ušminkane, ali ipak primitivne Srbije.
Inovativna metoda
Neutemeljenost te iluzije bila je uočljiva i na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima na kojima je poraženi predstavnik “građanske Srbije” Saša Janković dobijao relevantne postotke i u provinciji. A na njoj je uspješno parazitirao i Vučić okupivši na svojoj listi za beogradske izbore ugledne građane: od ravnatelja pedijatrijske klinike do balerine. Međutim, ovi izbori nisu, bez obzira na uvjerljivu pobjedu, “dokazali” nepobjedivost Vučića i SNS-a, već izlišnost opozicijskih metoda. Preciznije, proces raspadanja Demokratske stranke s preživjelim sentimentima nije baš neka politička prijetnja, premda su bivši kadrovi DS-a, Dragan Đilas i Aleksandar Šapić, osvojili zajedno malo manje od 30% glasova. Čak i to, ali pogotovo sama činjenica da pola glasača uopće nije izašlo na biralište dovoljno govori koliko prostora za promjenu ima. I bez obzira na gore naznačenu kontrolu političkih procesa, SNS je uspio osvojiti glasove manje od četvrtine od ukupnog broja birača.
Jedina nova snaga vrijedna pažnje koja se pojavila na ovim izborima jest Inicijativa Ne davimo Beograd. Iako nisu uspjeli preći prag, ostvarili su relevantan rezultat, gotovo 4% glasova. Naime, prijevod uličnih mobilizacija u izborni uspjeh vrlo je neizvjestan proces. Međutim, ovih 4% su dovoljan zalog za budući politički rad. Pogotovo ako se zna da su atmosferi određene neizvjesnosti oko ovih izbora upravo najviše doprinijeli oni otkrićima afera i skandala vladajuće garniture te masovnim protestima.
Ono što predstoji njima i svima drugima, ozbiljna je analiza metode Vučićeva vladanja. Premda se na prvu čini da Vučić i SNS konstantnom izbornom kampanjom, preuzimanjem institucija i personifikacijom politike ciljaju na predpolitičke instinkte nedovoljno prosvijetljenih građana, situacija je prilično drukčija: treba priznati da se radi o sasvim inovativnoj metodi kidnapiranja države i profiliranoj kadrovskoj politici. Moralno zgražanje, iako često neophodna dimenzija političke mobilizacije, ne može funkcionirati kao pogonsko gorivo drukčije politike. A za tu politiku itekako ima mjesta.