Nakon što su granice Srbije s Hrvatskom i Mađarskom postale neprobojne, područje Bosne i Hercegovine postalo je nova izbjeglička ruta preko Balkana do EU. Kao i u drugim zemljama, institucije nisu previše agilne u pokazivanju solidarnosti s potrebitima. No, u zemlji koja još osjeća posljedice vlastitog rata, stanovnici, iako među najsiromašnijima na Balkanu, daju izbjeglicama i više od onoga što sami imaju.
U ponedjeljak 5. marta, oko 11 ujutro, 23-godišnja I.R. iz Alžira stajala je ispred porođajne klinike Jezero u Sarajevu. Bila je bez jakne, u laganoj spavaćici i crnim lijepim papučicama, koje joj je vjerovatno neko poklonio. Dan prije dovedena je u bolnicu jer su doktori koji su je pregledali u Trebinju, četiri dana ranije (nakon što je tokom noći preko planina ušla iz Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu) kazali da joj je termin za porod 4. marta. U bolnici Jezero zaključili su da je ipak još rano za porod, te su je otpustili. “Doktor je bio vrlo fin”, kazala je I.R. nakon što su je volonteri prevezli u bolnicu Abdulah Nakaš, “ali je sestra bila loša i rekla mi Go, Go.” U slučaju I.R. to je doslovno značilo na ulicu.
I.R. je ta četiri dana po dolasku iz Crne Gore provela sa suprugom u Azilantskom centru Delijaš na padinama Bjelašnice. Do Delijaša autobus vozi iz drugog dijela grada od onoga u kojem je bolnica. U centru je hladno noću jer se grijanje gasi u 10 sati. Hladno je i danju, ispričala je I.R. volonterima. Nema ni dovoljno hrane i ona je svaki dan dobivala sardinu i hljeb, osim prvu noć kada je grupa volontera saznala da je ona u centru i da je gladna, te su odnijeli hranu do kapije gdje su drugi azilanti izašli da joj je odnesu.
Kapacitet centra, koji je izgrađen zahvaljujući pomoći EU, iznosi oko 130 mjesta. Centar je prljav i tu žive skoro jedino muškarci koji putuju sami. No, ni oni ne ostaju dugo. Nema prijema ni za telefon niti za internet. Okolo nema ničega osim šume. Prva benzinska pumpa i mjesto gdje s internetom daleko je 12 kilometara. Oni koji mogu svaki dan hodaju kako bi se javili porodici ili prijateljima.
“Veliko društvo”
Volonteri I.R. nisu željeli vratiti u azilantski centar gdje neće imati šta da jede i gdje će joj biti hladno, te su zatražili od Međunarodne organizacije za migracije (IOM) da pokrije nekoliko dana troškova u bolnici, nakon čega će – ukoliko se ne porodi – preći u stan koji su joj u međuvremenu našli volonteri. Plaćat će grupa građana koji će i opremiti bebu, mamu i tatu, te naći patronažnu sestru da ih obiđe. Kao tražiteljica azila, I.R. kao i svi drugi, ima pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, no nitko, pa ni oni u bolnici, nisu zaista sigurni da li i kako to funkcioniše. Sami tražitelji azila nisu dobili nikakva uputstva od bilo koje institucije o tome kako da ostvare niti to, niti kakva druga prava.
Od početka februara ove godine do 5. marta, grupe građana Sarajeva, preuzela je na sebe brigu o više od 250 ljudi, uključujući porodice, bebe, djecu bez pratnje, same žene, odnosno kategorije koje se prema međunarodnim standardima smatraju ranjivim kategorijama. Žive u hostelima, hotelima, iznajmljenim stanovima, a nemali broj su prihvatili građani u svoje domove. I nikome nije jasno kako da svi oni ostvare svoja prava. Podrška dolazi od privatnih donatora, organizacije Pomozi.ba, malog broja nevladinih organizacija, te do neke mjere IOM-a i UNHCR-a koji također već mjesecima smještaju ljude u hostele i privatni smještaj jer drugi ne postoji.
Zahvaljujući brojnim malim firmama i restoranima, te pojedincima koji se organizuju, svaki dan ovih preko 250 ljudi ima hranu. Za sada. Od nedavno su počeli dolaziti volonteri iz drugih zemalja. Pomozi.ba je, srećom, zatrpan donacijama koje uglavnom dolaze od građana. Neki posjećuju mjesta gdje znaju da žive izbjeglice donoseći jabuke i voće, ali su često voljni da popričaju jezikom osmijeha i pogleda sa ljudima za koje znaju da su tu samo na putu ka nekom boljem mjestu.
Nemoguće je utvrditi broj onih koji skvotiraju, sami plaćaju smještaj ili su u drugim gradovima. Prema medijskim izvještajima, u Velikoj Kladuši je od 40 do 70 ljudi dnevno, kojima također pomažu lokalci. Nakon što je Islamska zajednica izdala uputu da ljudi koji su na putu kroz BiH ne mogu spavati u džamijama, te da država treba da se brine za njih, mnogi su našli utočište ili u kućama Kladušana ili u kafićima koji su pretvoreni u mjesta za spavanje. Hranu im obezbjeđuju Kladušani, također svjesni da je država koja o tome treba da se brine, ali i činjenice da BiH nije funkcionalna država te ako ne reaguju, ljudi će ostati vani i biti gladni.
Dizanje zidova na Balkanu
Prema dostupnim podacima, broj izbjeglica i migranata koji dolaze u BiH od augusta prošle godine se drastično povećava. Teško je, skoro nemoguće doći do tačnog broja, iako bi ga trebala imati država, kao i UNHCR i nevladina organizacija Vaša prava koja dobija donacije da se brinu o pravima ovih ljudi. Međutim, iako to radi već više od godinu dana, ova ljudskopravaška organizacija također nije izašla u javnost sa podacima, niti kritikama prema nadležnim zbog kršenja ljudskih prava osoba koje traže azil.
Nova ruta do EU, navodi se u više izvora, vodi preko Albanije, Crne Gore i BiH. No, među onima koji dolaze u BiH ovih dana ima i dosta onih koji dolaze iz pravca Srbije, a koji su stigli iz Turske preko Bugarske. Ruta je poprimila drugi pravac od kako je EU zapečatila granice te dozvolila nasilje na granicama Mađarske, Bugarske, Rumunije i Hrvatske. I pored brojnih izvještaja o prisilnom vraćanju (push-back), brutalnom nasilju, do sada nije bilo oštre osude iz Brisela i tako je prešutno nasilje dozvoljeno.
Za sada oni koji su prešli novom rutom se ne žale na policijsko nasilje, čak spominju veoma korektne policajce na koju su nailazili, no svi znaju da bi se to uskoro moglo promijeniti. Nagovještaj toga smjera daje plan EU o razmještanju snaga Frontexa, počevši s Albanijom. To će značiti početak “dizanja zidova” i na Balkanu, a zauzvrat će zemlje regiona dobiti obećanja o više novca iz fondova, i još jednom amin za korumpirane vlasti u regiji.
U sve tri zemlje nove rute skoro ne postoje kapaciteti za eventualni prijem velikog broja ljudi, što je sudeći po onom što se sada dešava, vrlo moguće već ovog proljeća. Vlasti u BiH se za sada, i po ovom pitanju kao i mnogim drugim, naročito u oblasti ljudskih prava, prave da se ništa ne dešava. Kada pak moraju nešto primijetiti, zvaničnici nerijetko koriste terminologiju kojom izbjeglice i azilante porede sa teroristima ili opsuju kao moguću prijetnju za BiH iz ovog ili onog razloga. Često te izjave prelaze u čistu ksenofobiju, koju onda najčešće doslovno prenose riječi političkih lidera.
Tako je objavljen i tekst gdje ministar opisuje izbjeglice i migrante kao osobe među kojima je 95 posto ovisnika, problematičnih osoba, te opisuje tuču u azilanstkom centru – istom onom u kojem nema hrane i hladno je, ali to ne spominje – u kojoj je navodno uništeno 30 i nešto soba, a po zidovima je ostala krv. Da bi to popravili donijeli su odluku da raspišu tender da okreće prostor.
Ima li u ovoj državi neka vlada?
Širenje panike i ksenofobije svrstava se u domen govora mržnje i prema zakonu bi trebalo biti sankcionisano. No, čini se da u BiH nitko ove riječi nije tako pročitao. Osuda neće doći ni iz Europe gdje jedan broj zvaničnika govori i mnogo gore stvari, i sve bez posljedica.
Za sada veliki broj građana reaguje na način da se ili sjećaju svog vlastitog ratnog iskustva, ali su svjesni i poraća u kojem građani BiH svaki dan odlaze, mnogi bez namjere i želje dugo da se vrate, isto kao i ljudi koji sada prolaze kroz njihovu zemlju. No, ima dosta i onih koji nisu spremni na bilo koji način pružiti pomoć, pa čak ni izdati sobe u hostelima ili stanovima najčešće ponavljajući riječi i teze koje su do njih došle iz medija.
Policija je za sada, u kontaktima sa onim koji prolaze kroz BiH korektna, a reaguje kao i svi drugi građani – emocijama. No, pitanje je vremena kada će naredbe potisnuti emocije, onako kako se to desilo u Hrvatskoj. Isti oni policajci koji su 2015. godine bili najbolji domaćini, pretvorili su se u ljute čuvare granica koji tuku, muče i šalju djecu u smrt.
Grupa Afganistanaca koji su se našli među stotinama izbjeglica u Sarajevu pitala je jednu volonterku “ima li u ovoj državi neka vlada? Ljudi i policija su divni, ali ništa nam nije jasno”.
I.R. će u BiH roditi malog dječaka. Ona i muž su već izabrali ime za njega. Uzbuđeni su kao svi mladi roditelji na svijetu. Trude se, vidi se na njima, ignorisati svijet oko sebe, mada vjerovatno primjećuju da se sve ruši i liči na zemlju iz koje bježe. Ipak, građani će ih primiti u svoj dom, opremiti bebu i učiniti sve da se osjećaju barem dobro, onako kako su mnogi od njih doživljavali u izbjeglištvu. Troškovi bolnice, po svemu sudeći, će opet biti na građanima.
Jednog dana će se morati sastati i Vijeće ministara i neko će donijeti neku odluku. Do tada, solidarnost izgleda ponovo živi u Bosni. Teško je reći koliko dugo.
Omar, 18-godišnji dječak iz Maroka, kojeg je pri pokušaju prelaska preko zelene granice hrvatska policija uhvatila i brutalno pretukla, te mu oduzela cipele i poslala u snijeg i zimu, na pitanje gdje želi da ode je odgovorio “Tamo gdje ću biti sretan”. On, kao i mnogi građani BiH, će pokušati otići daleko od ove regije.