Termin pasokizacija je negdje u svibnju 2012. godine na velika vrata ušao u novinarski i politološki vokabular diljem kontinenta. Odnosi se na sudbinu Svegrčkog socijalističkog pokreta, socijaldemokratske stranke poznate pod kraticom Pasok, koja je sredinom te 2012. doživjela potpuni krah. Naime, Pasok je osnovan sredinom 1970-ih kao jedna od prvih legalnih socijalističkih stranaka nakon pada vojne hunte. Kada je 1981. došao na vlast, formirao je prvu ljevičarsku vladu u modernoj grčkoj povijesti. Pasok je tada osvojio 48% glasova i obećavao demokratski socijalizam, s dalekosežnim reformama koje će osloboditi Grčku ekonomske zavisnosti o stranom monopolnom kapitalu.
Unatoč potpori koju je imao, Pasok je od svog programa brzo odustao, te se vratio u korito europske političke “normalnosti” i u desetljećima koja su slijedila igrao ulogu “lijevog centra” grčke politike. To prvo razočaranje birača je uspio preživjeti, i od kraja 1980-ih do početka 2010-ih imao status jedne od dvije velike stranke. No isto se ne može reći za Pasokovu vladu u periodu krize. Prvi krizni prosvjedi u Grčkoj izbili su 2009. godine i na njihovom se valu Pasok u listopadu te godine vratio na vlast. Po instrukcijama notorne Trojke i njezinom Memorandumu, “socijalistička” je vlada pristupila provođenju politike oštre “štednje” i samo dvije godine kasnije ankete su pokazivale kako preko 90% birača ne podržava vladu. Pasok je u periodu 2009.-2015. pao s 43% na svega 8% potpore birača.
Povratak otpisanih
Proces kolapsa socijaldemokratske stranke zbog pristanka na politiku “štednje” otad se i u drugim zemljama naziva pasokizacijom. Dakako, te 2015. godine, kada je Pasok propao, na vlast je došla Koalicija radikalne ljevice, poznatija po kratici Siriza. Osvojila je 36% glasova i obećavala demokratski socijalizam, s dalekosežnim reformama koje će osloboditi Grčku ekonomske zavisnosti i diktata Trojke. No od svog je programa uspjela odustati puno brže nego svojevremeno Pasok. Razočaravajući rezultati njihove vlasti naposljetku su dali za pravo Pasoku koji je uvijek tvrdio da “štednja” nema realne alternative. U tom smislu ne čudi da Pasok nikada nije sasvim nestao. Dapače, ovih dana ambiciozno najavljuje svoj snažan povratak na političku scenu.
Krajem prošlog tjedan završen je proces ujedinjenja Pasoka s drugim manjim liberalnim strančicama u novi Pokret za promjene, koji je zapravo ribrandani Pasok. To nije stranka koja više može dosegnuti potporu od 40% birača kao u zlatnim danima, ali bi mogla postati treća ili četvrta snaga u parlamentu nakon izbora sljedeće godine. To će joj pak omogućiti da bude “jezičak na vagi” kad se bude formirala sljedeće vlada. Posljednjih se dana spekulira i da bi nova stranka mogla postati Sirizin koalicijski partner prije izbora, ako se vladajući odluče riješiti svojih sadašnjih partnera, male nacionalističke stranke s kojom se nikada nisu slagali ni u čemu osim u ideji prestanka politika štednje.
Te plemenite ambicije uspostave neke socijalnije politike su ionako davno napuštene, pa nema nikakve potrebe da se Siriza naposljetku i ne spoji s Pasokom. Time bi proces pasokizacije naposljetku bio završen. Jer taj termin ne bi trebao označavati toliko kolaps socijaldemokracije, koliko tendenciju da njezina olaka obećanja beskonfliktnog razrješenja društvenih proturječja uvijek završavaju u istom blatu antisocijalnih politika.