Predsjedanje Europskom unijom trebalo je Bugarskoj donijeti malo osvježenja od radikalno desnih ideja. Međutim, umjesto toga, izrazito glasna desnica, počela je apsorbirati i neke nominalno lijeve stranke. Njihove politike postaje sve teže razlikovati, kao što se vidi na temama poput Istanbulske konvencije i novih pritisaka na radnu snagu.
Mnogi i dalje nastoje tumačiti uspon krajnje desnice širom Europe kao promašenu neliberalnu kritiku neoliberalne demokracije. Bugarsko predsjedanje Europskom unijom, započeto 1.1. ove godine, nudi još jedan dokaz suprotnoj tezi. Naime, uspon krajnje desnice nimalo ne dovodi u pitanje hegemoniju ekonomskog liberalizma, već prije označava reakcionarnu transformaciju samog liberalizma. Međutim, u Bugarskoj se ovi trendovi i dalje ne prepoznaju kao europski i ne povezuje ih se sa sistemskim politikama proteklih desetljeća. Oni se prevladavajuće tumače kao konzervativni preostaci prošlosti, kao iracionalna odanost imaginarnom istočnoeuropskom neliberalizmu ili naprosto kao korupcija.
Čak su se i među naprednim aktivistima pojavile nade vezane za bugarsko predsjedanje Europskom unijom. Oni očekuju da se samo predsjedanje može koristiti kao reflektor kojim bi se pred Zapadom raskrinkala “koruptivna” narav bugarskih elita i nagnalo Zapadnu Europu na tehnokratski pritisak kojim bi se nacionalna elita pogurnula u drukčijem, pozitivnom smjeru, bez potrebe za političkom procesom i konfrontacijama na liniji lijevo – desno. Ipak, bugarsko je predsjedanje dosad isključivo demonstriralo normalizaciju ekstremne desnice u Europi i njen brak s destruktivnim aspektima ekonomskog liberalizma.
Samo je šačica EU političara s ljevice otvoreno i izravno napala ministre u trenutnoj bugarskoj vladi kao ekstremne desničare i zapravo, kvazifašiste. A ostali političari koji su bili kritički nastrojeni prema bugarskoj vladi od početka predsjedanja, uokvirivali su svoje kritike apstraktnom retorikom “borbe protiv korupcije”, bez da su adresirali konkretne politike i zaklon koje pružaju ekstremnoj desnici.
Liberalizacija oružja: vlasništvo prvo
S druge strane, europska je umjerena desnica bila tiha. Na ceremoniji obilježavanja početka predsjedanja, Jean-Claude Juncker oslovio je bugarskog premijera – “moj prijatelj Bojko” – i dodao kako se “ne može sjetiti nikoga boljeg” da “vodi Europu naprijed” i da to “čini snažno” jer kao “snažni i odlučni Europljanin” Borisov sve čini snažno.
Usprkos svom govoru elita o snazi i čuvanju zakona i poretka, nisu sposobni osigurati niti sigurnost vlastite klase. Prvih dana bugarskog predsjedanja Unijom plaćeni je ubojica likvidirao u Sofiji poznatog bugarskog biznismena. No, žrtve nasilja uglavnom ipak dolaze iz nižih klasa. Početkom ovog mjeseca, liječnik Ivan Dimitrov ubio je Žoru Dževizova, sitnog kriminalca iz siromašne porodice koji je najvjerojatnije pokušavao ukrasti žarulje iz liječnikova automobila.
Krajnja desnica, uz podršku mejnstrim medija, vodila je kampanju podrške Dimitrovu tvrdeći da se radilo o legitimnoj samoobrani. Praktično su svi mediji dehumanizirali Dževizova nazivajući ga “štakorom” i bez imalo odmaka proglašavali Dimitrovljev čin samoobranom. Međutim, kasnije je istragom utvrđeno da je Dimitrov ilegalno posjedovao oružje i da je pokušavao nakon ubojstva sakriti tragove (čišćenje mrlja od krvi, pokušaj uništavanja zapisa nadzornih kamera, sakrivanje pištolja, laganje policiji, itd.). Ispostavilo se da je Dimitrov lopova promatrao pola sata bez da je zvao policiju. I zatim ga je samo hladnokrvno ubio.
Ovaj slučaj je ključan jer ga je vlada koristila kao primjer u nastojanjima da liberalizira posjedovanje smrtonosnog oružja, pozivajući se pritom na iskustva SAD-a. Ponuđeni su dodatni prijedlozi za širenje pravne definicije samoobrane. Ideja se zasnivala na tome da se pravo na samoobranu omogući za bilo kakav prekršaj kontra privatnog vlasništva, makar ne uključivao nikakvu silu. Zapravo, sličan su prijedlog antikomunisti pokušali progurati još devedesetih, ali tad ih je odbio Ustavni sud objašnjenjem po kojem pravo na privatno vlasništvo ne smije ugrožavati pravo na život. Također, na osnovu ovog slučaja vlada je pokušala provući i prijedlog o privatizaciji policije.
Zahtjev za demonopolizacijom, tj. ukidanjem državnog monopola na legitimno korištenje nasilja praćen je snažnom nacionalističkom i rasističkom retorikom (na primjer protiv sitnih kriminalaca koji su pripadnici etničkih manjina, kao što je bio Dževizov). Ali ovi zahtjevi se nimalo ne razlikuju od osnovnih neoliberalnih principa koji sve pokušavaju riješiti mantrama o decentralizaciji, demonopolizaciji, privatizaciji i osobnoj odgovornosti, a sve pod sloganom: vlasništvo prvo.
Reakcionarni zaokret
Ovakve zamućene linije između krajnje reakcionarnih ideja i ekonomskog liberalizma prisutne su kod pripadnika krajnje desne elite u Bugarskoj. Na primjer, vicepremijer i biznismen Valeri Simeonov koji se trenutno nalazi na čelu Nacionalnog vijeća za kooperaciju na etničkim i integracijskim pitanjima i koji je bio osuđen zbog govora mržnje prema Romima, vatreni je podržavatelj ekonomskog liberalizma. Ujedinjene patriote, manjinske partnere u vladi, sačinjava koalicija od tri krajnje desne stranke među kojima je Simeonovljeva Nacionalna fronta za spas Bugarske rasistički najekstremnija. Radi se o jedinoj stranci u čijem programu stoji zahtjev da se Rome deportira u logore. Ali, s obzirom na njihov anti-ruski te pro-EU i probiznis stav, većina je prominentnih liberalnih intelektualaca zaključila da su upravo oni najprihvatljivija opcija s krajnje desnice.
Ista je tendencija bila vidljiva u podršci krajnje desnice off shore investitoru u Nacionalnom parku Pirin. Jedini problem koji oni imaju sa stranim utjecajem jest u slučaju implementacije naprednih politika. Pa čak i kada se radi o krajnje umjerenim dokumentima kao što je slučaj s Istanbulskom konvencijom. Ujedinjeni patrioti uspjeli su pokrenuti snažan val reakcionarnih protesta protiv Konvencije i blokirati ratifikaciju na osnovi ultrakonzervativne opozicije navodnoj “rodnoj ideologiji”.
Reakcionarni zaokret koji se i dalje nastavlja, i koji je postao toliko eksplicitan tokom predsjedanja, osim na desno orijentirane stranke, utječe i na nominalno lijevi BSP. Njegov desni zaokret predvodi Kornelia Ninova, predsjednica BSP-a od 2016. Stranka se oduvijek poigravala s nacionalizmom i zagovarala ekonomsku liberalizaciju, ali su tek pod vodstvom Ninove ove tendencije postale eksplicitne. Vidi se to i na sadržaju BSP-ovih novina “Duma” kojeg je u posljednje vrijeme teško razlikovati od sadržaja desničarskog tiska. Česti su primjerice članci protiv tzv. “rodofilije” (genderphilia), ili protiv znanstvenika koji se bave etničkim manjinama, koje se pak etiketira “nacionalnim izdajicama”. Ninova je također jedna od najglasnijih aktivista protiv Istanbulske konvencije, pri čemu koristi homofobni i mizogini diskurs radikalne desnice. Pritom se ne radi ovdje o antieuropskim pozicijama BSP-a već svrstavanju uz bok snažnim europskim konzervativnim strujama, baš kao što čini cijela bugarska desnica – od umjerenih do radikalnih struja. Ninova, kao i ostatak desnog krila BSP-a, među kojima su neki milijunaši, glasni su zagovornici poduzetničkih interesa. BSP-ove konzervativne kritike prema vladi postale su još snažnije od početka predsjedanja Unijom, jer vjeruju u strategiju sramoćenja vlade dok se nalazi u središtu pozornosti.
Bez ksenofobije za korist kapitala
Ovdje ćemo se još jednom dotaknuti Simeonova koji je i predsjednik Nacionalnog tripartitnog kooperacijskog savjeta – tijela koje u srazu poduzetnika i sindikata u pravilu donosi odluke na korist prvih. Vasil Velev, predsjednik Udruženja industrijskog kapitala u Bugarskoj, izrazio je zahvalnost Simeonovu za njegovo energetično zalaganje da radikalno liberalizira zakone za imigraciju radne snage iz ne-EU zemalja. Vlada je ovog mjeseca donijela tu reformu koju poduzetnici zahtijevaju kao kompenzaciju za navodni nedostatak radne snage.
Vlasnica jedne tvornice odjeće, u kojoj, prema njenoj izjavi u intervjuu datom za nacionalnu televiziju, prosječna plaća iznosi svega 325 eura, smatra da su ove reforme nastavak trenda započetog u Zapadnoj Europi koja je apsorbirala radnu snagu Istočne Europe te da ciljaju privlačenju jeftinijih radnika iz siromašnijih zemalja. Liberalizacija imigracije radne snage trebala bi, prema Velevu, u Bugarsku dovesti 500.000 radnika iz ne-EU zemalja koji bi trebali kompenzirati milijun onih koji su emigrirali u posljednjih nekoliko desetljeća. Moguće je bilo zamisliti da će reforma radikalne liberalizacije imigracije radne snage izazvati ksenofobiju radikalne desnice te razjediniti scenu, no radikalni nacionalisti ne samo da se nisu usprotivili reformi, već su njezini najglasniji zagovornici.
S druge strane, kao što je pokazala bugarska aktivistkinja Vanja Grigorova, ne postoji jasan dokaz da se kapital suočava s manjkovima radne snage. Poslovi koji se nude preko Nacionalne agencije za zapošljavanje, najveće agencije za radnu snagu, ukupno čine manje od pet posto potražnje osoba koje redovno traže posao. Stoga je važno prepoznati da se sloboda prekograničnog kretanja radne snage koju zagovaraju desničarske vlade i poduzetnici vrši iz perspektive interesa kapitala. Drugim riječima, radi se o instrumentu pritiska na radnu snagu putem kontrole njezine rezerve, a s ciljem održavanja nadnica niskima.
Praktički sve političke debate koje se vode tokom ovog predsjedanja bile su jasan primjer preklapanja poslovnih interesa s liberalnim ekonomskim politikama i reakcionarnom političkom agendom. Krezubi antikorupcijski diskurs i isprazna proeuropska retorika nemaju moć razbiti ovaj društveno destruktivan savez. Za to je nužno preispitati sve pojedine neoliberalne politike. Ako to ne učini, EU će postajati sve besmislenijim projektom. Nažalost, s obzirom na snagu ultra-konzervativnih ideja, nije vjerojatno da će se ta propitivanja dogoditi iz progresivne perspektive.
S engleskog preveo Marko Kostanić