Ako vam treba brzopotezno objašnjenje nekog društvenog fenomena u Hrvatskoj najisplativije se latiti sintagme: “socijalistički mentalitet”. U čemu je tajna uspjeha tog pojma? Što nam govori o našim intelektualnim elitama, a što o političkom trenutku?
Koga zanima točna definicija pojma “socijalistički mentalitet”, ne treba listati domaću znanstvenu literaturu, studije iz sociologije ili antropologije: nje tamo nema. Ni konzultiranje stranih izvora ne pomaže previše. Sasvim površnom onlajn pretragom, doduše, termin može otkriti u knjizi “Socijalistička Amerika” izvjesnog Johna L. Bowmana – autora naslova poput “Kako uspjeti u trgovini nekretninama” i “Umijeće odbojkaškog udarca” – koji podsjeća da su Adolf Hitler, Fidel Castro i Josif Staljin, svi skupa, zapravo proizvodi socijalističkog mentaliteta.
Ili će ga pak pronaći u djelu “Preživjeti socijalističku Ameriku” podjednako nepoznatog J.S.B. Morsea koji 2010. godine – ubrzo nakon prve izborne pobjede Baracka Obame – uspaničeno na listu dopisuje ime novog američkog predsjednika, upozoravajući čitaoce kako je krajnji, prikriveni cilj Obamine politike da socijalističkom mentalitetu podvrgne čitavu naciju. Nesretni Morse tom tezom, nažalost, nije uspio zainteresirati ionako skroman krug svoje vjerne publike, pa njegovi čitaniji naslovi do danas ostaju onih nekoliko bizarnih kršćanskih krimića, među kojima vrijedi izdvojiti “Danas i u trenutku naše smrti”: priču o Mary Credence, suvremenoj verziji Djevice Marije, koja bezgrešno začinje i tako “obraća naciju cinika u vjernike”…
Da skratimo: tko kojim slučajem traga za pojmom “socijalističkog mentaliteta”, pronaći će ga daleko s one strane ruba znanosti, u grozničavim paranoidnim konstrukcijama entuzijastičnih libertarijanskih lunatika, vjerskih fanatika, autora smušenih parabiblijskih trilera i priručnika o tehnici odbojkaškog zakucavanja; pronaći će ga u onoj pretrpanoj izdavačkoj niši kojom vladaju samouki filozofi i neprepoznati literarni talenti, načelno simpatični susjedi s pogubnim viškom slobodnog vremena, ljudi koji već izdaleka djeluju kao da temeljito smaraju užu i širu rodbinu na zajedničkim nedjeljnim ručkovima. Tako, barem, završava internetska potraga za “socijalističkim mentalitetom” na engleskom: ne, međutim, ako ga tražite na hrvatskom.
Cvijet domaće inteligencije
Ovdje je pojam među prvima plasirao ni manje ni više nego ključni čovjek Vlade za ekonomska pitanja u devedesetima – notorni Borislav Škegro – upitan još 2011. da pojasni što je glavna kočnica ekonomskog razvoja države. Ovdje je danas njegov glavni promotor službeni savjetnik Predsjednice Republike Nenad Bakić, koji u Hrvatskoj vidi “možda i mentalno najsocijalističkiju zemlju u EU”, čiji građani zbog “mentalnog naslijeđa socijalizma” kolektivno pate od “negative”, “ogorčenosti” i “zavisti”, pa im se zato čini da žive loše, iako je s njihovim standardom, zapravo, sve u najboljem redu. Ovdje se na “socijalistički mentalitet” poziva nitko drugi do predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, čovjek koji bi po logici pozicije trebao ponajviše paziti da javni prostor sačuva od pseudoznanstvenih konstrukcija i papazjanija s prizvukom akademskog diskursa.
Ovdje o “socijalističkom mentalitetu” govore ugledni profesori ekonomije, kazališni kritičari, nebrojeni kolumnisti, teolozi, ministri u Vladi: sam cvijet domaće inteligencije i ljudi koji vode ključne institucije u analizi lokalne situacije vrlo rijetko odmaknu dalje od provjerene formule. “Socijalistički mentalitet” je glavni odgovor na pitanje zašto Hrvatska zaostaje, zašto ne možemo biti kao uspješne zemlje: “socijalistički mentalitet” je ono čega ima “samo kod nas”, on je teški balast prošlosti kojega se – izgleda – jedino mi nismo do kraja riješili. I ne pomažu pritom trezvene komparativne analize poput one Marka Grdešića, koji je vrlo jednostavno pokazao da se stavovi hrvatskih građana prema društvenoj nejednakosti skoro nimalo ne razlikuju od stavova u zemljama evropskog Istoka, Juga ili Sjevera.
Ne pomažu, osim da ukažu na zgodnu ironiju: ako nas “socijalistički mentalitet” zapravo ne razlikuje od ostatka svijeta, onda je, čini se, jedina razlika u tome što mi o tom mentalitetu govorimo uporno i sasvim ozbiljno. Ako nečeg ima “samo kod nas” – drugim riječima – onda su to vladajući političari, ugledni intelektualci i predsjednici akademija kojima je krajnji domet razmišljanja pojam što je u “razvijenom svijetu” rezerviran isključivo za marginalne teoretičare zavjera, autore šund-trilera i ljubitelje odbojke s filozofskim nagnućima.
Ironijski obrat
Nije to, međutim, jedina ironija. Baš kao što je Boris Buden u nedavnom intervjuu podsjetio da antikomunistička ideologija postaje utoliko snažnija ukoliko komunizma ima manje, tako i “socijalistički mentalitet” biva to jači što je od historijskog sloma socijalizma prošlo više vremena: netko zajedljiviji mogao bi zaključiti da kapitalizam što smo ga prije tridesetak godina uveli i nije pretjerano efikasan sistem ako se, evo, još uvijek nije uspio obračunati s nasljeđem svoga prethodnika, koji na ovim prostorima nije trajao niti mršavih pola vijeka.
Da stvar bude gora, upravo težnja da se promijeni “socijalistički mentalitet” nacije pedantno reproducira ono najgore što prešutno prepoznaje u bivšem režimu: ideju indoktrinacije, poricanje individualne slobode mišljenja, malu protototalitarnu želju da se oblikuje svijest mase. Napokon, zamisao mentaliteta koji nekim čudom preživljava decenijama nakon što su ukinuti socijalistički proizvodni odnosi u svome je temelju toliko antisocijalistička da baš popularnost pripovijesti o “socijalističkom mentalitetu” – u završnom ironijskom obratu – postaje ključnim dokazom kako socijalizma ovdje odavno nema.
S koje god strane da se otključa, dakle, zagonetka “socijalističkog mentaliteta” urušava se u krš provizornih kontradikcija. Sintagma je suvisla koliko i, recimo, “rodna ideologija”: baš kao i “rodna ideologija”, međutim, evidentno funkcionira. Upravo zato što ne predstavlja više od patchworka olako skrpljenih dojmova, dovoljno je široka da prekrije sve potrebne primjere. Najupečatljiviji je vjerojatno onaj Ivice Todorića: prošlo je tek par godina otkako je Nenad Bakić posprdno pripisivao kolektivni prijezir spram najvećeg domaćeg tajkuna socijalističkom mentalitetu “negative” i “zavisti”, a kada se tajkun neslavno survao, Bakićev je tekst misteriozno nestao, otvorivši prostor drugim stručnjacima da iznenada spoznaju kako je Todorićev Agrokor zapravo “nastao na kasnosocijalističkom modelu” i uključivao “mnoge u socijalizmu razrađene patologije”. I zavist zbog Todorićevog uspjeha, dakle, i glavni razlog Gazdinog debakla: nema fenomena koji nam teorija “socijalističkog mentaliteta” elegantno ne objašnjava. A ukoliko može protumačiti baš sve, onda je to vjerojatno zato što u osnovi ne znači ništa.
Podmukli protivnik
Tajna opsesivnog insistiranja poduzetničkih, političkih, medijskih i akademskih elita na “socijalističkom mentalitetu”, međutim, ionako se ne krije u njegovoj znanstvenoj definiciji – koja ne postoji – niti u unutarnjoj koherentnosti, koje također nema: tajna je uglavnom u tajmingu. Lansiran u periodu nepovratnog iscrpljivanja posljednjih tranzicijskih iluzija, neposredno nakon što je velika globalna recesija upoznala lokalno stanovništvo s nezgodnom navikom kapitalizma da se ciklički urušava i malo prije nego što će lijepa evrointegracijska priča o “slobodnom kolanju ljudi” okončati na slavonskim autobusnim kolodvorima, pojam “socijalističkog mentaliteta” označio je točku zamjene proigranih vanjskih ciljeva proizvodnjom skrivenih unutrašnjih neprijatelja.
Pritom, ima sve osobine neophodne za konstrukciju tako podmuklog i opasnog protivnika. Sveprisutan je, ali nevidljiv; kolektivno raširen, ali prepušten metodološkoj magli individualne odgovornosti; perfidno oslonjen na radikalno desna naklapanja o jugokomunističkim avetima, ali dovoljno distanciran od njih da bude prihvatljiv i pristojnim liberalima. Dok prijeteći vitlaju crvenom krpom socijalizma, lokalne elite tako u osnovi samo promoviraju rudimentarne poruke poduzetničke ideologije: zamisao da su ekonomska postignuća, na kraju krajeva, tek stvar osobnoga stava i pozitivnog mišljenja, a ujedno i krajnja mjera životnog uspjeha.
Perverzni žanrovski križanac petparačkog self-help priručnika i totalitarnog popisa socijalnih izroda, njihov “socijalistički mentalitet” u ovom je trenutku – barem u Hrvatskoj – vrhunac pokušaja legitimacije vladajućeg sustava. I baš zato što predstavlja vrhunac, vrijedi zabilježiti koliko nisko padaju oni koji ga promoviraju: dok promatramo naše ugledne poduzetnike, akademike i političke savjetnike kako propovijedaju o hvatanju priključka s razvijenim kapitalističkim svijetom, vidimo samo da nam kapitalizam nije donio ništa više od društvene elite čvrsto usidrene na intelektualnoj razini prosječnog američkog paranoičnog skribomana kojega na nedjeljnim ručkovima izbjegava čak i uža rodbina.