Najosjetljiviji dijelovi albanskog društva već su dulje vrijeme na udaru žestoke antisocijalne retorike koju provodi vladajuća elita, na čelu s premijerom Edijem Ramom. Ove godine je tisuće građana izbačeno iz sustava socijalne pomoći, a vladajući, potpirujući mit o “lažnoj sirotinji”, tvrde da će se time sustav očistiti od “parazita”.
Prošle je godine, u prosincu, albanska vlada donijela jednu veoma nejasnu i problematičnu odluku o reformiranju programa socijalne pomoći. Tada to gotovo nitko nije zamijetio. Međutim, posljednjih tjedana pokazalo se koje su namjere vlade. Više od 20.000 građana uklonjeno je iz programa socijalne pomoći, navodno jer, po novim propisima, ne ispunjavaju uvjete za to. Još gore, dosad niti jedan državni dužnosnik, a kamoli premijer Edi Rama koji vodi kampanju protiv siromašnih, nije objasnio kako se novi kriteriji razlikuju od prijašnjih. Ono što nam je zasad poznato je da su na listi kriterija i podaci o posjedovanju televizora ili hladnjaka, no ne znamo jesu li ljudi koji posjeduju te uređaje zaista diskvalificirani prilikom podjele socijalne pomoći, ili je to samo sustav bodovanja prema kojemu se odlučuje hoće li članovi nekog kućanstva na kraju dobiti pomoć i o kojem iznosu će se raditi.
Na poticaj Svjetske banke, na reformama programa novčane pomoći počelo se raditi prije šest godina, za mandata vlade desnog centra. Ipak, ta vlada nije našla vremena da ih implementira. Svjetska banka nametala je redefiniciju siromašnih kojima je potrebna socijalna pomoć, kako bi u tu skupinu ušli samo ekstremno siromašni, recimo oni koji nemaju televizor. Ono što su povremeno predlagali, a u skladu je s njihovom neoliberalnom politikom, smanjenje je broja siromašnih koji zadovoljavaju uvjete za primanje pomoći. Smanjenje tog broja i bacanje tisuća ljudi u krajnji očaj, obećavaju, podići će iznos novca koji primaju “prezreni na svijetu”, oni koji imaju “sreću” da su toliko siromašni da primaju tu vrstu pomoći.
Skučen izbor: pomoć ili minimalac?
Treba naglasiti da ne govorimo o nekom pristojnom iznosu. Prije nekoliko godina, prosječan mjesečni iznos pomoći za siromašnu obitelj iznosio je oko tri tisuće albanskih leka (oko 23 eura). Trenutna “socijalistička” vlada namjerava ga podići na pet tisuća leka (38 eura), što je i dalje mizerna suma s kojom pomognuta obitelj ne može kupiti ništa više od kruha. Skoro 25 tisuća obitelji, jedna trećina najsiromašnijih slojeva albanskog društva, preživljava s tim iznosom. Druge dvije trećine ili već ranije nisu zadovoljavale uvjete za pomoć, ili ih sada, nakon reformi, ne zadovoljavaju.
Postoji nekoliko razloga zašto trenutna vlada provodi ovu vrlo nepopularnu politiku. Prvi možemo naći u albanskoj ekonomskoj strukturi. Unatoč tome što su albanske plaće pri samom europskom dnu (zakonska minimalna plaća je 24.000 leka, otprilike 185 eura), Albanija bilježi i stopu nezaposlenosti od 14 posto. Neslužbeno, smatra se da je ta brojka dvostruko veća. Unatoč jeftinoj radnoj snazi i mnogim fiskalnim prednostima za javno-privatna partnerstva, u Albaniji nema ozbiljnijih direktnih stranih investicija već godinama. Jedini uspješan sektor je radno intenzivna konfekcijska i obućarska industrija, koja godinama privlači talijanske investitore. U njemu su zaposleni najslabije plaćeni radnici, koji gotovo da nemaju nikakvih radničkih prava. Ono što članovi vlade implicitno govore je da plaće treba smanjiti kako bi se privuklo investitore. A jedan od načina da se to postigne je lišiti što više siromašnih njihovih izvora prihoda te tako podići kompetitivnost za preostalim radnim mjestima, što će sniziti cijenu rada (plaće). Za vladu je to lakši put u usporedbi s alternativama poput programa javnih investicija ili oporezivanja neproduktivnog kapitala, osobito onoga koji se investira u špekulacije nekretninama.
Sve se broji
S druge strane, kao državu na periferiji svjetskog kapitalističkog sistema, Albaniju karakterizira veoma niska razina industrijalizacije, a i postojeće industrije zauzimaju zadnje mjesto u lancu dodanih vrijednosti. Razina nezaposlenosti, i osobito podzaposlenosti, posebno je visoka. Većina ljudi živi prekaran život sitnih uličnih prodavača ili dnevnih nadničara. Dakle, nigdje nisu formalno evidentirani kao radnici. Zbog toga su udovoljavali dosadašnjim kriterijima za dodjelu pomoći, a sada su glavna meta novih vladinih poteza. Njihove se mjesečne prihode pokušava nekako izračunati kako bi ih se pribrojilo ostalim radnicima i, u konačnici, izbacilo iz programa socijalne pomoći. Ovdje govorimo o ljudima kojima je ta mizerna pomoć igrala neku ulogu, ona je dodatak koji im pomaže da prežive. Dio njih dobiva nešto novčane pomoći od članova obitelji koja je zaposlena u inozemstvu, a vladajući bi htjeli pratiti stiže li im i takav oblik pomoći i u kojem iznosu, kako bi ih eliminirali iz sustava.
Promijenimo li malo perspektivu, uočit ćemo da je takva prekarna i napola lumpenska egzistencija bila metoda izbjegavanja i više nego mizerno plaćenog rada u tvornicama. Suočeni s lošim uvjetima rada zaposlenih u konfekcijskoj i obućarskoj industriji, većina ljudi se bori za opstanak izvan formalnog tržišta rada. Tako određene dane prodaju i preprodaju sitnice na ulici (a i to je sve teže i teže zbog gonjenja malih ilegalnih prodavača), a nekad nađu kakav poslić koji obavljaju dan ili dva. Za preživljavanje do kraja mjeseca još im preostaje pomoć rodbine i sitniš od socijalne pomoći. A vlada se baš namjerila na ove nesvjesne buntovnike pa pred sobom imamo modernu verziju zakona o siromašnima, gdje se umjesto uznemirujućih dikenzijanskih ubožnica najsiromašnije pokušava natjerati na mizerno plaćene industrijske poslove reorganizacijom sustava socijalne pomoći.
Da bi si osigurali legitimitet za takvu politiku, vladini dužnosnici, posebice sam premijer, provode agresivnu ideološku i propagandnu kampanju. Tvrde da je, dok se provodio stari način podjele pomoći, bilo mnogo zloupotreba, da su neki koji inače pripadaju srednjoj klasi, pa čak i bogati, varali i manipulirali prilikom prijave i, umjesto prave sirotinje, ubirali već spomenutu mizernu sumu. S vremena na vrijeme, premijer Rama se oglasi preko svog Facebook profila, objavljujući fotografije dobrostojećih obitelji koje posjeduju automobile ili kakvu drugu luksuznu robu, i komentira da i oni spadaju u tih 20.000 građana izbačenih iz sustava. Nije isključeno da postoje neki slučajevi prevare, u Albaniji nikad nije bilo teško nekoga nasamariti ili podmititi nekog nižeg službenika, ali broj istinski siromašnih ljudi debelo premašuje prevarante. Još jedan objekt na koji je usmjerena Ramina propaganda protiv sirotinje su oni koji se odbijaju registrirati u vladine programe rada, ili koji odbijaju poslove kad im se nude. Tu se Rama posebno narogušio na mlade, dakle one koji su sposobni za rad, ali po njemu, parazitiraju i radije preživljavaju s 30 eura mjesečno nego da rade u konfekcijskoj industriji.
Žrtve Raminog linča
Dok dio sirotinje koristi državnu pomoć kako bi izbjegao krajnje potplaćeni rad, Rama pretjeruje s brojem onih koji ne žele raditi. Prema istraživanju organizacije Organizata Politike, postoji ogromna diskrepancija između broja obitelji izbačenih iz sistema pomoći i broja radnih mjesta koja se nude u državnim uredima za zapošljavanje. Na primjer, u sedam najsiromašnijih regija i jednoj od najsiromašnijih općina u Albaniji, nalazi se 21.524 obitelji koje su ostale bez pomoći. S druge strane, na istom području slobodnih radnih mjesta ima tek 705, čime je propagandna vladina laž je potpuno razotkrivena.
Ono što vlada ne razumije, ili ne želi priznati, jest da visoka stopa nezaposlenosti u perifernim zemljama poput Albanije nije uzrokovana subjektivnom voljom siromašnih koji ne žele raditi. Radi se o strukturnom problemu koji se jedino može riješiti dokidanjem položaja ekonomske ovisnosti koji onemogućuje razvoj zemlje i stvaranje dovoljnog broja radnih mjesta s dostojanstvenim uvjetima rada.
S engleskog prevela Anja Vladisavljević