Krajem ove godine slavi se okrugla obljetnica službeno najvažnijeg događaja u suvremenoj rumunjskoj povijesti. No unatoč velikim očekivanjima, institucije se pokazuju nesposobnima organizirati spektakl proslave, što nam govori i nešto o karakteru te države posljednjih tridesetak godina.
Već nekoliko godina rumunjske vlasti izložene su velikom pritisku zbog organizacije jedne ceremonije. Razlog za to je jednostavan: ove godine obilježava se stogodišnjica priključenja Bukovine, Besarabije i Transilvanije Rumunjskoj po završetku Prvog svjetskog rata. Takozvano Veliko ujedinjenje smatra se ključnim momentom u osnivanju moderne rumunjske države i na neki je način središnji element u rumunjskom nacionalističkom narativu o povijesti. Za nacionaliste, sve prije te 1918. godine samo je neka vrsta najave Velikog ujedinjenja, a sve što se dogodilo nakon toga tek kvarenje njegovih obećanja. Stoga ne čudi da je i priprema proslave stogodišnjice izazvala veliku diskusiju koja sada traje već nekoliko godina, iako nema političkog aktera koji bi se usudio usprotiviti organizaciji velike državne ceremonije.
Na nešto raniju inicijativu predsjednika Klausa Iohannisa, tadašnji tehnokratski premijer Dacian Cioloș, čiju su vladu podržavale obje velike stranke, još je 2016. organizirao posebno državno tijelo za pripremu proslave kojim je sam predsjedao, zajedno s ministrom kulture. Događaji kojima se trebala obilježiti stogodišnjica su se s vremenom množili, pa ih je negdje krajem prošle godine bilo predviđeno preko dvije tisuće, diljem cijele zemlje i sve s državnim financiranjem. No malo se što o njima znalo, osim da niz događaja nema nikakve suvisle koncepcije. To ne znači da nema i neslaganja oko organizacije tih događaja. Iako se svi slažu da stogodišnjicu treba grandiozno obilježiti, gotovo nitko nema istu viziju toga kako da se to učini na dovoljno veličanstven način.
Hologram nacije
Tako je početkom ovom mjeseca predsjednik optužio socijaldemokratsku vladu za sitne političke interese koji ugrožavaju proslavu. Novinari su pak počeli sarkastično komentirati kako je proslavu izgleda teže organizirati nego samo ujedinjenje. Povod ovoj zadnjoj komplikaciji bila je odluka socijaldemokratskog ministra kulture, nekoliko dana uoči predsjednikove optužbe, o promjeni zakonskog okvira koji se odnosi na proslavu. Ta je promjena znatno otežala organizaciju, tako što je zakomplicirala izdvajanje državnih sredstava. Sve to dovelo je do odgađanja ceremonija proslave na neodređeno. Završava već treći mjesec 2018., a još uvijek je vrlo neizvjesno što će se od predviđenih manifestacija uopće održati. Osim stalnih političkih skandala, izgleda da se malo što povodom stogodišnjice zapravo događa.
Jedan od najrječitijih primjera je otvaranje spomenika u gradu Alba Iuliji, koji se povremeno smatra nekom vrstom simboličkog kapitala Ujedinjenja, odnosno centra rumunjskog jedinstva, jer je u njemu proglašeno ujedinjenje 1918. godine. Zbog zakonskih i financijskih komplikacija, spomenik nije završen i nitko se ne usuđuje dati nekakvu realističku procjenu kada bi se to moglo dogoditi. U panici, lokalne su vlasti smislile da tijekom proslave koriste hologram na mjestu budućeg spomenika. Time bi nenamjerno ilustrirale i nesolidni karakter nefunkcionalnih rumunjskih državnih institucija. Dok se proslava Ujedinjenja sve više pretvara u avetinju, dvije vodeće stranke se međusobno optužuju za sabotažu i nedostatak patriotizma.
Država reda
No zašto je ova obljetnica tako snažan nacionalistički simbol oko kojeg se trgaju različiti politički akteri, od socijaldemokrata do liberala? Događaji iz 1918. igrali su istaknutu ulogu već u šovinističkom diskurzu na kraju socijalističkog perioda, no tek su nakon pada tog režima zauzeli središnje mjesto u nacionalističkom imaginariju. Socijaldemokratska je vlada ranih 1990-ih 1. prosinca (u sjećanju na Ujedinjenje 1918.) proglasila novim službenim Nacionalnim danom, a on je već tada izazvao kontroverze, jer je sjećanje na taj dan bilo sasvim drugačije među rumunjskim Mađarima, koji su te 1918. godine ostali odsječeni od svoje zajednice u današnjoj Mađarskoj. Stoga je ideja nacionalnog jedinstva kroz taj dan i više nego upitna. Preko milijun i pol rumunjskih građana mađarskog porijekla datum smatra svojim porazom, danom kada su u svojoj zemlji postali manjina.
Stoga ne čudi da se ni danas ovaj nacionalni praznik ne slavi u zajednici rumunjskih Mađara, pa ni planovi za stogodišnjicu nisu baš naišli na odobravanje. Uz to, retorika o “nacionalnom jedinstvu” zapravo skriva nasilje koje je obilježilo cijeli proces povijesnog ujedinjenja. Ono se dogodilo na kraju velikog svjetskog rata i uključivalo je aktivnu intervenciju rumunjske vojske koja je širila državni teritorij. Proslavljena 1918. nije nikakav dostojanstven trenutak jedinstva, već uglavnom nasilni proces stvaranja države. No ako to nije osjećaj jedinstva, što se onda zapravo slavi ovom stogodišnjicom? Prije svega, specifična vizija države kao jamca društvenog reda, odnosno upravitelja nasilja, umjesto instrumenta redistribucije socijalne pravde. A to je vizija države koju dijele svi politički akteri još od 1989. godine.
Paradoks suvremene Rumunjske
Treba uzeti u obzir da ta 1918. globalno nije važna kao godina vrhunca rumunjskog nacionalizma, nego kao period socijalnog radikalizma, inspiriranog boljševičkom revolucijom, koji je zahvatio cijelu regiju. Iako taj radikalizam u Rumunjskoj nije bio toliko jak kao u Mađarskoj ili Bugarskoj, ipak ga je bilo teško ignorirati. Socijalne pobune bile su veliki problem za čuvare tadašnjeg statusa quo, problem koji se rješavao nasiljem: bilo izravnim progonima radničkog pokreta, bilo usmjeravanjem konflikta na nacionalnu umjesto klasne dimenzije. U tom su smislu proslave 1918. uvijek prilika da se još jednom izbrišu zahtjevi za socijalnom pravdom iz povijesti ove zemlje. Uz to, time se slavi i nasilni aparat kojim su ti zahtjevi već jednom ugušeni. Država koja se slavi proslavom stogodišnjice je država nasilja i reda, desna ruka države, njezina autoritarna strana: vojska, policija, tajne službe itd. Stoga su upravo te snage reda obično i u prvom planu, preko brojnih vojnih parada.
Tijekom cijelog postsocijalističkog perioda, bez obzira na političku “boju” vlade, ove su institucije ostale obilno financirane. Na njih se, za razliku od socijalnih servisa, nikada nisu odnosile mjere štednje ili budžetski problemi. Uz to su zadržali i visoku razinu financijske autonomije. U periodu najdublje ekonomske krize, država reda i nasilja je cvjetala, na štetu socijalne države ili npr. kulture. Otuda i ironija ove proslave. Ministarstvo kulture, zaduženo za organiziranje stogodišnjice, nema sredstava ni kapaciteta da ga organizira. Država je ta sredstva namijenila svom represivnom aparatu, zbog čega u gotovo svim drugim aktivnostima osim nasilja redovito podbacuje, što je vjerojatno najvažnija karakteristika režima uspostavljenog nakon 1989. godine.
S engleskog preveo Nikola Vukobratović