Dugi redovi ispred biračkih mjesta – kakvi su jučer zabilježeni u Mađarskoj – relativno su rijetka pojava, osobito u Istočnoj Europi. U ovom je dijelu svijeta početnu euforiju zbog uvođenja višestranačja brzo zamijenila biračka apatija, pa se izlaznost posljednjih desetljeća survala ponegdje na ispod 50% birača (kao u Poljskoj, Rumunjskoj ili Albaniji) ili se kreće do maksimalno 60%, kao u većini drugih zemalja. Interes za izbore na Istoku nije samo znatno manji nego na Zapadu, nego se i gotovo svugdje smanjuje kako se te zemlje navodno europeiziraju i vesterniziraju. U tom su smislu redovi ispred mađarskih birališta iznimka koju treba zamijetiti.
Iako izlaznost nije premašila mršavih 70%, ipak je najviša još od 1994. godine. Takav je interes ostavio lažan dojam želje za promjenom, jer su jutrošnji rezultati jasno pokazali kako je gotovo polovica birača podršku dala vladajućem Fideszu premijera Viktora Orbána. Dapače, potpora vladajućima je u odnosu na prošle izbore narasla, što im je ponovno dalo dvotrećinsku većinu u parlamentu, dok je utjecaj opozicije dodatno opao. Pogotovo se to odnosi na liberale koji sada ne uspijevaju dobiti potporu ni četvrtine birača, iako su još do prije desetak godina suvereno vladali. Ni višemjesečni dogovori oko neformalnih koalicija između posvađanih liberalnih strančica nisu puno pomogli.
Bez socijalnog programa
Općenito govoreći, te su stranke postale gotovo marginalne svugdje osim u centru Budimpešte gdje još mogu konkurirati Fideszu. Tako je, pored vladajuće stranke ekstremne desnice, ključna opozicijska stranka postao još ekstremnije desni Jobbik, kojem su posljednjih godina prebjegli neki od ranijih Orbánovih tajkuna. No čak ni to nije ugrozilo potpunu dominaciju Fidesza. I nije riječ samo o parlamentarnoj hegemoniji. Uoči ovih izbora, sve su stranke – uključujući i novu urbanu “zelenu ljevicu”, nastalu na nezadovoljstvu starijim liberalnim strankama – zapravo pristale na neki tip orbanizma, uglavnom osuđujući “migrantsku invaziju”.
U borbi protiv Fidesza, opozicijske stranke nastoje preuzeti njegovu rasističku retoriku, dok je u ekonomskim i socijalnim pitanjima najpametnije čega se mogu domisliti – tehnokratska vlada. Istovremeno, Fidesz svoju popularnost čini se temelji primarno na svojim ekonomskim “uspjesima”. Nakon ekonomskog kraha za vrijeme posljednje liberalne vlade, nezaposlenost je sada pala na manje od 5%. Oporavak je bio vrlo neravnomjeran i njime su se okoristili primarno Orbánovi tajkuni. No čak je su i minimalni uzmaci od ranije antisocijalne politike bili dovoljni da kupe veliku lojalnost mađarskih birača.
Tužna je činjenica da nakon više od desetljeća ni lokalni liberali ni europski birokrati – koji često kritiziraju Orbánov rasizam i autoritarnost – nisu uspjeli osmisliti socijalniji program, takav koji bi Mađarima ponudio barem nešto više od Orbánovih mrvica.