Prema najavama sindikata, danas će u pojedinim njemačkim saveznim zemljama, poput Sjeverne Rajne i Vestfalije ili Baden-Württemberga, rad biti obustavljen u cijelom nizu javnih službi. To uključuje komunalne tvrtke, javni prijevoz, vrtiće, kao i institucije poput npr. zavoda za zapošljavanje. Mediji su se međutim najviše koncentrirali na štrajkove na aerodromima. Naime, sindikat ver.di na velikim centralnim aerodromima poput Frankfurta i Münchena organizira zaštitare i osoblje za prtljagu, pa će njihova obustava rada dovesti do poremećaja u zračnom prijevozu cijele Europe.
Takvi poremećaji su, dakako, upravo i cilj štrajka. Njima se nastoji povećati pritisak na poslodavca, odnosno državu, da pristane na progresivno povećanje plaća, osobito s obzirom na proračunske viškove koje država ostvaruje posljednjih godina, a koji se nisu previše osjetili u novčanicima radnika javnih službi. Uprave tvrtki čiji su radnici ušli u štrajk već su se upustile u prozivanje štrajkaša optužujući ih da vode borbu “preko leđa putnika i korisnika”. No upravo je vlada ta koja je, uoči novog kruga pregovora o kolektivnom ugovoru sljedećeg tjedna, odbila prezentirati realističan plan koji bi respektirao činjenicu da su radnici potplaćeni.
Fleksibilnost za radnike
Sindikati se pritom osobito pozivaju na činjenicu da su plaće u javnim službama rasle znatno sporije nego one u industriji. Radnici u industriji su uspješnim štrajkom u veljači uspjeli izboriti povećanje od 4,3%. Uz to, izborili su i pravo da u periodu od dvije godine rade samo 28 sati tjedno (bez da im to utječe na staž) uz dodatak od 200 eura mjesečno kako bi se posvetili brizi za djecu ili starije. Sindikati su te zahtjeve predstavili kao “fleksibilnost za radnike”, umjesto fleksibilnosti u korist isključivo kapitala. Poslodavci dakako nisu bili oduševljeni, ali su na kraju popustili pod radničkim pritiskom.
Njemački standard, kojem teži većina radnika zemalja periferije, izgrađen je između ostalog na dobroj organizaciji radničkog pokreta i ovakvim uspješnim akcijama. Lekcija je to koja se često zaboravlja u zemljama gdje se radnicima trubi kako samo niske plaće, neplaćeni prekovremeni rad i nikakva razina zaštite vode do blagostanja. Takva politika je npr. u zemljama poput Hrvatske već dovela do toga da radnici radije biraju – preseljenje u Njemačku.