Tradicionalno tiha Albanija u posljednje vrijeme postaje sve glasnija u regionalnoj politici. Međutim, čini se da to nije rezultat kakvih političkih, ekonomskih ili drugih interesa, već tek niz solo performansa premijera Edija Rame.
U nedavnoj povijesti balkanske regije, Albanija je vjerojatno jedina nepobijeđena zemlja u čestim tenzijama i kavgama vlada ovog dijela Europe. Tek je dron s albanskom zastavom pušten na nogometnoj utakmici protiv Srbije prije četiri godine proizveo težu retoričku paljbu koja je ubrzo, pod pritiskom Europske unije, smirena. Ta pozicija Albanije u regiji nije rezultat njezine slabosti da putem svoje vanjske politike izvrši bilo kakav utjecaj na odnose balkanskih zemalja, niti se radi o poziciji moći koja bi omogućila njezinim vođama da zaobiđu pojave novih tenzija. U kontekstu vanjske politike Albanije, ta je pozicija rezultat dugotrajne regionalne izoliranosti tokom režima Envera Hoxhe. U tom je periodu bliske odnose ova zemlja imala samo sa Sovjetskim Savezom da bi se nakon izlaska iz Varšavskog pakta otvorila prema Narodnoj Republici Kini. Ostavši izolirana čak i u odnosima s najbližom ideološkom susjedom – Jugoslavijom koju se nakon 1970-ih godina počelo promatrati u neprijateljskim terminima – Albanija je razvijala vanjsku politiku s kojom je mogla ostati izvan regionalnih odnosa, osim povremeno i bez većeg angažmana, kao što je bio slučaj s protestima na Kosovu 1980-ih godina.
Na kulturološkoj razini, izolacija je omogućila drugačiju matricu referenci između stanovnika albanske države i Albanaca koji su stanovnici susjednih zemalja. Povijesne veze s Osmanskim carstvom postojale su do 1930-ih godina kada su prekinute i ponovno probuđene tek 1990-ih godina, što je rezultat općeg regionalnog okreta ka nacionalizmu koji je kulminirao u jugoslavenskim ratovima. Iako je pritok izbjeglica s Kosova u Albaniju tada probudio “bratsku vezu” etničkih Albanaca s Kosova i onih iz Albanije, službena albanska politika nikad se nije ozbiljno angažirala prema pitanju Albanaca u drugim zemljama. Bitna je to razlika u odnosu na politike srpskih vlada i utjecaja kojeg su nastojale iskazivati vezano za zajednice etničkih Srba koji žive u drugim zemljama. Ta razlika rezultat je historijskog konteksta, a ne nekih političkih ciljeva, uspjeha ili neuspjeha bilo kojeg od dva navedena primjera.
Novo lice starog umjerenjaka
Tek u posljednje dvije godine svjedočimo svojevrsnom retoričkom angažmanu albanskih dužnosnika u regionalnim pitanjima. Ta se retorička gesta može pripisati gotovo isključivo albanskom premijeru Ediju Rami. Poznat po svom nekonvencionalnom političkom stilu koji uključuje mnoge obrasce ponašanja koje je stekao kao suvremeni umjetnik te ih prenio u politički diskurs, Rama je krenuo neucrtanim putem davanja spornih izjava koje uzrokuju nelagodu van granica ove zemlje. Na ovom je mjestu važno napomenuti da Rama inzistira na osobnoj dostavi vanjskopolitičkih poruka koje osobno smatra važnima. Profilirao se tako u osobu koja gotovo u potpunosti definira albansku vanjsku politiku. Na početku njegova mandata Rama je bio iskusan umjereni, povremeno čak i antinacionalistički raspoložen političar u regiji gdje je nacionalizam bio glavna igra. Takvu je ulogu mogao igrati unutar logike polja albanske politike fokusirane na odnose moći u vladi i potpuno ispražnjene od interesa i posljedica regionalnih razvoja, tenzija i sukoba. Albanska politika orijentirana je isključivo oko pitanja interne važnosti, stoga Balkan i regionalni problemi nemaju nikakvu ulogu na donošenje važnih internih odluka.
Nakon što se udobno smjestio u strukturama moći, stekavši kontrolu nad lokalnom vlasti te postupno preuzevši sudsku moć od Demokrata koji su odavno imali svoje ljude u ovim resorima, Rama je pokazao potpuno novo lice do tad umjerenog umjetnika i premijera. Nakon što je osigurao poziciju neupitne moći u Albaniji, u osobnim inicijativama i modama, Rama je počeo intervenirati u politike susjednih zemalja. Tokom teškog razdoblja duboke i dugotrajne krize u Makedoniji, organizirao je sastanak albanskih političkih predstavnika iz Makedonije ne bi li među njima proizveo jedinstven politički stav. Sastanak je kasnije pod propagandom VMRO-DPMNE-a u Makedoniji ostao zapamćen kao “Tiranska platforma”. Premda svjestan činjenice da među albanskom političkom elitom u Makedoniji nema nikakav utjecaj, Rama se ogrnuo plaštom “uspjeha” pripisavši si zaslugu za “ujedinjenje” albanskih stranaka u Makedoniji, usprkos tome što su kavge i uzajamna optuživanja među njima još više narasle nakon tog sastanka.
Vanjskopolitičke ekskurzije
Sljedeću takvu regionalnu ekskurziju Rama si je priuštio tokom proslave desete godišnjice proglašenja nezavisnosti Kosova. U nastupu u kosovskom parlamentu iznenada je počeo govoriti o svojoj ideji zajedničkog predsjednika Kosova i Albanije. Osim očekivanih reakcija srpskih dužnosnika, Ramina “ideja” nije dobro prošla ni među kosovskim političarima, posebno kod premijera Ramusha Haradinaja koji je u nizu Facebook postova savjetovao Ramu da se fokusira na svoju zemlju i da se ne miješa u kosovska pitanja. Kako nije mogao podnijeti poniženje situacije koju je sam proizveo, u sred noći otišao je u posjetu Haradinaju u njegovom domu samo kako bi objavio selfie njih dvojice u dobrom raspoloženju s čašama šampanjca. I sve to samo za očuvanje javnog imidža, odnosno kako bi uvjerio sve da je izgladio zaiskrenu situaciju. Nakon reakcija službenika EU, Rama je bio prisiljen ispričati se, te je kazao kako nije predlagao ništa ozbiljno već je samo “maštao”.
Njegove maštarije izravan su rezultat sveobuhvatnosti njegove moći u Albaniji. S obzirom na manjak izazova prema njegovoj poziciji u bazi, motivirao se idejom istraživanja “novih teritorija” svojih političkih eksperimenata. Slično se dogodilo nakon optužbi da “glumi”, nakon što je nepravedno napadnut kao nacionalist jer je srušio ilegalne kuće u vlasništvu pripadnika grčke etničke manjine duž južne obale Albanije. Njegovi se javni nastupi obično svode na arogantnu retoriku popraćenu nizom šala na račun internih stvari albanske politike. Tako je grčkim parnjacima kazao: “da nije bilo Albanaca, Grci ne bi imali Akropolu”; što je bila referenca na Arvanite (skupinu etničkih Albanaca u Grčkoj) koji su se borili na strani Grka u obrani Atene protiv venecijanskih vojnih upada. Time je obilježio još jednu svoju nepotrebnu i patetičnu političku ekskurziju u regiju.
U nizu takvih ekskurzija važno je napomenuti uznemirujuću činjenicu da njegove izjave nisu ni dijelom albanske vanjske politike niti su izraz političke volje albanskog naroda. Ministar vanjskih poslova našao se potpuno zasjenjen Raminim djelima, čak toliko da kad se pojavi potreba za sanacijom štete, Rama i to sam čini. S obzirom na okolnosti – način na koji su poruke iznesene, njihov sadržaj i posljedice koje su proizvele – Ramine se regionalne ekskurzije mogu ocijeniti kao neozbiljne, aljkave i usredotočene na njega samoga. Kao “maštarije” medijske ličnosti koja ovime pokušava realizirati svoje osobne potrebe za pažnjom i priznanjem iskorištavajući za to poziciju premijera jedne zemlje. Čini se, dakle, da će regija morati platiti cijenu za Ramino dosađivanje domaćom politikom. Srećom, ta cijena nije previsoka zbog činjenice da nitko ne stoji iza njegovih riječi, nitko iz struktura moći i nitko od kreatora javnog mišljenja u zemlji.
Diplomatski antitalent
Zbog snažnog antitalenta za vanjsku politiku, Rama je čak došao na ideju da pokuša “ucijeniti” Europsku uniju: ukoliko ne ostave otvorena vrata za integraciju ove regije u Uniju, ne trebaju ih onda niti iznenaditi ideje poput ujedinjenja Kosova i Albanije. S obzirom na prisustvo velikih globalnih igrača na Kosovu koji imaju i vojnu moć na terenu i diplomatski nadzor nad zemljom, ovo uvjetovanje nije ni prava ucjena ni obećanje kakvom dijelu etničkih Albanaca koji maštaju o tom ujedinjenju. Dok se tako nalazio pod paljbom iz EU i pojedinih njenih članica, zbog stope organiziranog kriminala i korupcije u zemlji, potpuno nepotrebno, komentirajući albanski napredak u pridruživanju Uniji, u intervjuu za Politico, kazao je kako “Srbija nema šanse ući u EU prije Albanije”. Ovim nepotrebnim potezom, Rama je umjesto da se bavi unutrašnjopolitičkim neuspjesima svoje vlade i vladavinom prava, ponovno radije htio igrati regionalno važnu figuru koja može predvidjeti događaje s ozbiljnom dozom “insajderskog znanja”.
Ovaj niz ekskurzija umjesto da ojača njegovu poziciju regionalnog igrača, daju nam sliku o njemu kao neuspješnom diplomatu i egzibicionistu u zemlji i u regiji. Nedavno usvojen zakon o jezicima u Makedoniji podigao je etničke tenzije između tamošnjih Albanaca i Makedonaca. Usred ovih teških razdoblja u susjednoj zemlji, Rama je pokušao sebi pripisati i zaslugu za usvajanje tog zakona. U Albaniji nije bilo nikakvog interesa za taj zakon, dok je preko granice svega nekoliko medija prenijelo Raminu izjavu. Pritom doslovno nije bilo moguće pronaći ni jednu izjavu kojom je bilo koji makedonski Albanac tu zaslugu pripisao Rami. Činjenica da se njegova vanjska politika svodi na aljkavost i neozbiljne izjave zakomplicirala mu je situaciju kod kuće.
Nedavno je predsjednik Albanije Ilir Meta blokirao proces daljnjih pregovora s Grčkom po pitanju prijepora oko granice na moru. U drugoj, poprilično neugodnoj gesti i za samog predsjednika, Meta je poslao pismo predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu u kojem se ispričava što je Albanija glasala u UN-u za deklaraciju kojom se osuđuje priznavanje SAD-a Jeruzalema kao glavnog grada Izraela. Ustvrdivši da Ramina vanjska politika ne predstavlja volju albanskog naroda, natuknuo je problem, no učinio je to iz potpuno pogrešnih razloga. Zaista, glasanje u UN-u bilo je prvo ozbiljnije odstupanje Albanije od dobro utabanog diplomatskog puta svrstavanja na stranu globalnih interesa SAD-a kojeg je ova zemlja pratila dugi niz godina svevši se time sama na praktički na razinu kolonije. Zloglasno albansko-američko prijateljstvo u praktičnim uvjetima svodi se na slijepu poslušnost Albanije za američke interese u regiji. To se “prijateljstvo” ni na koji način ne može tumačiti kao američka podrška Raminim sporadičnim no ipak začudnim ekskurzijama u regionalnu politiku.
S obzirom na to da u zemlji ne postoji nikakav nacionalistički pritisak, Ramina administracija propustila je iskoristiti priliku da se prema svojim susjedima pozicionira prijateljski, možda čak i kao medijator u njihovim problemima. A taj je poraz primarno rezultat premijerove potrebe za izgradnjom svojeg osobnog imidža, koji osim te impotentne poze ne može osigurati nikakav stvarni regionalni učinak.
S engleskog prevela Andrea Milat