Krajem prošlog mjeseca, regiju su obišle slike bijesnih prosvjednika koji pale naplatne kućice na autocesti koja povezuje Albaniju i Kosovo. Bio je to čin kojim se nije izražavalo samo lokalno nezadovoljstvo, već i opće razočaranje postojećim sustavom.
Regija Kukës na sjeveru Albanije oduvijek je bila najsiromašniji dio zemlje i ujedno jedan od geografski najizoliranijih, barem do 2009. godine, kada je izgrađena nova autocesta koja povezuje Albaniju i Kosovo. Za stanovnike ove regije ta je cesta bila uvjerljivo najvažnija infrastrukturna investicija, koja ih možda nije mogla izvući iz siromaštva, ali je barem mogla ublažiti osjećaj potpune izolacije. Do njezine gradnje, putovanje lošim cestama do Tirane trajalo je barem sedam sati (za dvjestotinjak kilometara), a sada traje jedva neka dva sata. No ta je cesta ujedno bila i jedna od najskupljih investicija prošle vlade, koju je vodila Demokratska stranka Salija Berishe, te se uz nju još uvijek vuku brojne korupcijske afere. Ukupna cijena bila joj je preko milijarde dolara, a natječaj za gradnju dobio je američko-turski konzorcij Bechtel-Enka.
Unatoč toj cijeni, vožnja ovom cestom sve do ožujka ove godine bila je besplatna. Aktualna vlada Edija Rame iz Socijalističke stranke odlučila je uvesti cestarinu koja pritom nije mala. Otprilike pet eura košta cestarina do glavnog grada za osobne automobile. Za teretna vozila je dakako i viša, a apsurdnost cijele situacije ilustrirao je jedan od šofera putničkih kombija, Lefter Rexhmati, koji je u izjavi na javnoj televiziji predstavio svoju kalkulaciju: prijevozom putnika od Kukësa do Tirane mjesečno zaradi između 300 i 400 eura. To je otprilike i cijena cestarine koju bi trebao platiti za taj prijevoz prema novom cjenovniku. Da stvar bude bizarnija, Kukës je toliko siromašan grad da se Lefter zapravo smatra dobrostojećim poduzetnikom. S obzirom na njegovo “bogatstvo”, ovaj šofer prisiljen je svaku noć spavati u svom kombiju, iz straha da mu ga netko ne ukrade.
Sukob kod naplatnih kućica
Cestarina je uvedena nakon vladine odluke da uđe u javno-privatno partnerstvo, odnosno da koncesiju nad cestom tvrtki Kastrati, čiji je vlasnik jedan od najzloglasnijih albanskih oligarha, Shepqet Kastrati, inače vodeći uvoznik goriva. Ova je koncesija izrazito povoljna za njegovu tvrtku koja se obavezala investirati nekih dvjesto milijuna eura kroz trideset godina u održavanje i unaprjeđenje ceste te izgradnju novog mosta na ulasku u grad Kukës. No procjenjuje se da bi zarada od cestarina u istom periodu trebala biti barem četiristo milijuna eura. Dapače, u slučaju da promet padne ispod očekivane razine, vlada će uskočiti i platiti kompenzaciju privatnom “partneru”. Stoga ne čudi da su mnogi komentatori već najavili kako će ovo biti jedna od većih korupcijskih afera u zemlji, osobito s obzirom na čvrste veze koje je vlada proteklih godina izgradila s mnogim oligarsima.
Krajem ožujka, kada se očekivao početak naplate cestarina, nekoliko je građanskih inicijativa pozvalo na prosvjed na samoj autocesti. Pojavilo se otprilike tisuću ljudi, koji su pješke cestom prošli put od nekoliko kilometara do novog ulaza za Kukës, na kojem se nalaze naplatne kućice. Tamo ih je čekala interventna policija. Nakon početnih napetosti i naguravanja, situacija je ubrzo eskalirala. Policija je mlatila svakoga tko joj je došao pod palicu, a dio prosvjednika je odgovorio bacanjem kamenja. Epilog su deseci prosvjednika prebijeni i prekriveni krvlju koje su snimili albanski mediji. No policija se s vremenom ipak povukla, a prosvjednici su zatim zapalili naplatne kućice. Premijer je istog dana sazvao konferenciju za medije na kojoj je branio vladinu odluku, a prosvjednike nazvao barbarima koji uništavaju “javnu imovinu”, iako je riječ o imovini privatne firme, koju bi država trebala nekoliko puta preplatiti.
Kritika sustava
U ranu zoru sljedećeg dana, stotine pripadnika interventne policije ušle su u Kukës gdje su pretražile desetke kuća i uhitile dvadeset i troje građana koje su izvukli iz kreveta. Uhićeni su po hitnom postupku prebačeni u Tiranu iz straha da se neredi ne prošire nakon što je vijest o uhićenju objavljena. No zato su na ulice izašli stanovnici glavnog grada, a stotine prosvjednika danima su bile ispred Policijske uprave Tirane tražeći puštanje uhićenih. Početkom travnja počelo je i prvo ročište, koje je trebalo odrediti hoće li uhićeni biti pušteni da se brane sa slobode. U strahu od prosvjeda, tisuće dodatnih policajaca bile su raspoređene ne samo oko suda, već diljem grada. Takva prisutnost policije u gradu nije viđena još od 1991. godine. Scenarij koji je zamislila policija vjerojatno je uključivao dolazak brojnih ljutitih stanovnika Kukësa koji bi se povezali s ljudima iz glavnog grada u velikom prosvjedu na kojem se ne bi tražilo samo oslobađanje uhićenih, već i izražavalo nezadovoljstvo mnogim drugim mjerama koje pogađaju najsiromašnije.
Svega dan ranije, radnici rafinerije Ballash nasilno su ušli u pogon i preuzeli kontrolu nad njim na nekoliko sati. Pobuna je bila u zraku. Čak je i srednja klasa radikalizirana, barem sudeći prema onome što se moglo čitati po društvenim mrežama i komentarima. Nije često da bolje stojeći građani pružaju podršku aktivnostima kao što je paljenje naplatnih kućica, no upravo se to dogodilo. Bijes usmjeren protiv vlade, njezine korupcije i nelegitimne upotrebe sile se širio. Kao nikada prije, kritika sustava postala je općeprihvaćena. Odjednom je svatko bio protiv javno-privatnih partnerstava, oligarhije i krupnog kapitala. Zahtijevala su se javna poduzeća, javno zdravstvo, besplatno obrazovanje itd. Predsjednik udruge poslodavaca osjetio se obaveznim dati podršku vladi, navodeći da su napadi na privatnu imovinu vrlo opasni i da bi zbog njih kapital lako mogao napustiti zemlju.
Otvaranje političkog prostora
Ono što stoji u pozadini ovog zaoštravanja situacije je zapravo pokušaj vlade da konačno završi ono što doživljava kao pravu “buržoasku revoluciju” koju Albanija nikada nije proživjela. Ona naravno nije usmjerena protiv sada nepostojećeg plemstva, već protiv siromašnih i nižih dijelova srednje klase. Podizanjem cijene električne energije i vode, poskupljenjem visokog obrazovanja, uspostavom javno-privatnih partnerstava (u korist kapitala i na štetu državnog proračuna) sada i u djelatnostima kao što su zdravstvo i osnovna infrastruktura te osobito ukidanjem posljednjih vidova socijalne pomoći i zaštite, vlada nastoji – koliko može – pomoći lokalnoj tzv. lumpen-buržoaziji u akumulaciji izvlaštenjem. Domaćem kapitalu, u čijem se interesu sve ovo odvija, ostalo je još jedino da se bavi ne proizvodnim aktivnostima, već trgovinom, nekretninskim špekulacijama itd…
No odjeci onog što se krajem prošlog i početkom ovog mjeseca odvijalo u Kukësu još uvijek se osjećaju diljem zemlje, pogotovo u radničkoj klasi, što najavljuje da ništa još nije gotovo. U svojim borbama radnici rafinerije u Ballashu i rudari rudnika u Bulqizi otvoreno govore kako ih je, između ostalog, inspirirao i kratki revolt stanovnika Kukësa. Svi pričaju o potrebi nekog novog političkog zaokreta, a postojeća je opozicija gotovo jednako diskreditirana kao i vlada. Stoga se čini da se otvara neki novi politički prostor, koji bi se mogao iskoristiti kako bi se izrazilo narodno nezadovoljstvo.
S engleskog preveo Nikola Vukobratović