Pokušaji da se termin izbora pomakne kako bi najviše pogodovao stranci na vlasti nisu neuobičajeni. No ono što je krajem prošlog tjedna izveo turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan svakako izlazi iz sfere sitnih manipulacijama terminom. On je izbore pomaknuo gotovo godinu i pol unaprijed. Da stvar bude gora, raspisao ih je za 24. juna ove godine, dakle za svega dva mjeseca, u pokušaju da time izbaci iz igre manje-više sve stranke koje bi mu na izborima mogle biti konkurencija. I nije pritom riječ samo o činjenici da se ostale stranke neće stići pripremiti za izbore, odraditi kampanju ili odabrati kandidate za mjesta predsjednika republike i zastupnika u parlamentu, već i o doslovnom administrativnom onemogućavanju strankama da to učine.
Naime, prema nekim procjenama, jedna od glavnih konkurentica Erdoğanu za mjesto predsjednice republike trebala bi biti Meral Akşener, jedina kandidatkinja koja se predsjedniku može suprotstaviti s konzervativnih pozicija. No prema zakonu na izborima mogu sudjelovati samo stranke osnovane barem šest mjeseci prije izbora. Dobra stranka (İyi Parti), čija je predsjednica Akşner, formalno je registrirana krajem siječnja ove godine, odnosno otprilike pet mjeseci i dvadeset i pet dana prije izbora, zbog čega joj je sudjelovanje zabranjeno. Erdoğanova manipulacija na kraju ipak nije uspjela, jer se Dobra stranka zasad uspjela zaobići zabranu kroz dogovor s liberalno-nacionalističkom opozicijom, koja im je “posudila” 15 zastupnika i time omogućila automatsku kandidaturu.
Eliminacija konkurencije
No to zapravo i nije prvi put da je režim nastojao eliminirati Akşner. Ona je naime ranije bila članica nacionalističke stranke koju je u međuvremenu “progutala” stranka predsjednika Erdoğana nakon procesa u kojem su ignorirana sva pravila unutarstranačke demokracije. Nakon obračuna sa svojim ranijim saveznikom Fethullahom Gülenom, Erdoğan – čini se – nastoji iz stroja izbaciti svaku moguću opoziciju zdesna. Proces preuzimanja svih nacionalističkih i islamističkih stranaka dosad je imao mješovite rezultate, no borba nije ni blizu gotova, a postupak brojanja glasova gotovo sigurno neće biti pošten i pravedan, barem ako je suditi po iskustvu prošlogodišnjeg referenduma i naglim promjenama zakona uvedenima uoči ovih izbora.
Nije slučajno da se Erdoğan prije svega boji konkurencije zdesna. Njegova Stranka pravde i razvoja (AKP) je davne 2003. godine došla na vlast obećajući demokratske promjene i poboljšanje odnosa s kurdskom manjinom. U međuvremenu je uspostavila sustav represije koji u ovoj zemlji manjkavih ljudskih prava nije viđen još od vojnog udara 1980. godine, a usput je izvela i čitav niz ratnih zločina i etničkih čišćenja kurdskog stanovništva ne samo u Turskoj, već i u susjednoj Siriji i Iraku. S obzirom na to, Erdoğan računa da je jedini način da se očuva na vlasti taj da ostvari potpuni monopol nad šovinistički i islamistički orijentiranim dijelovima biračkog tijela. No za to mu je važno da mu tu nitko ne konkurira.
Osim toga, unatoč progonu gülenista, desnica je zapravo još jedina tolerirana opozicija. Dok se za pokušaj izbacivanja Akşner iz igre režim morao poslužiti administrativnim smicalicama, eliminacija kandidata jedine demokratske i nešovinističke stranke (Narodne demokratske stranke, HDP) bila je puno jednostavnija. Prvo su njezina supredsjednica i supredsjednik, kao i petina njezinih zastupnika, strpani u zatvor. A onda je uoči ovih izbora podignuta i optužnica protiv većine njezinih funkcionera, uključujući i novo vodstvo. Optužnice su dakako groteskne i vrlo otvoreno politički motivirane, ali sasvim dovoljne da praktički onemoguće jedinu stranku predanu demokraciji i ljudskim pravima da se uopće i natječe.