Započeo je posljednji krug liberalizacije tržišta strujom u Rumunjskoj. Usprkos negativnim rezultatima koje je do sada dala, od ove se politike i dalje ne odustaje. Ostvarivanje profita neprikosnoveni je cilj, neovisno o iznosima na računima za struju krajnjih potrošača.
Rumunjsko tržište električnom energijom, s datumom 1. januara 2018. godine, postalo je potpuno liberalizirano. Bio je to dug proces, započeo 1989. godine osnivanjem nacionalnog tijela za regulaciju sektora električne energije, a pratilo ga je razbijanje integriranih sistema na više kompanija 2000. godine. Liberalizacija je trebala donijeti bolje usluge, više stvarnih opcija za potrošače i niže tarife. Nakon dva desetljeća realiziralo se suprotno: proizvođači i distributeri ponašaju se oligopolistički, a cijene su probile krovove. Radi se o još jednoj tužnoj priči postsocijalističke tranzicije.
U trećem kvartalu 2017. godine cijena struje u Rumunjskoj dosegla je razine bez presedana. Prema Glavnoj upravi za energetiku Europske komisije, medijan cijena struje u Rumunjskoj bio je najveći u Europskoj uniji, što je bio porast od 52 posto u odnosu na godinu ranije, dok je u ostatku EU povećanje iznosilo 7 posto. Ovo je zapravo nezamislivo jer je udio energije dobiven iz fosilnih goriva (koja su skuplja) ovdje niži u usporedbi s mnogim drugim europskim zemljama. Jedno od objašnjenja je smanjenje količine struje dobivene iz hidroenergije i fosilnih goriva zbog objektivnih faktora. U stvari, kao što su se mnogi glasovi žalili, sve je nalikovalo na friziranje cijena dogovoreno između dva najveća proizvođača struje. Smanjenjem proizvodnje uspjeli su povećati cijene dobro znajući da regulatorno tijelo za energiju ANRE neće biti spremno ili sposobno, intervenirati u kontekstu dereguliranog tržišta. Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja obećala je izvršiti uvide u slučaj, no nikad nije. Posebna parlamentarna komisija osmišljena je kako bi istražila cijelu stvar, ali njihovi su nalazi odmah proglašeni tajnom i nisu prezentirani javnosti.
Ne čudi stoga što su računovodstvene bilance objavljene u februaru ove godine pokazale supstancijalne profite. Najviše iznenađenja polučio je Romgaz, jedan od dva najveća proizvođača plina, koji je zabilježio porast prihoda od proizvodnje struje 38 posto u usporedbi s 2016. dok je povećanje proizvodnje struje iznosilo 15 posto. Hidroelectrica, glavni proizvođač struje, prijavio je profit od 16 posto. Nekoliko tjedana prije pisanja ovog teksta, ta firma u potpuno državnom vlasništvu, našla se na udaru javnosti nakon što je izviješteno da planira udvostručiti plaće svojim direktorima (koje su već astronomske u odnosu s prosječnim državnim plaćama), što su prikazali kao rezultat dobre poslovne godine. Međutim, zapravo je to povećanje vlada zakonski stipulirala prethodne godine vladinim dekretom koji će stupiti na snagu na jesen.
Distributeri su također pogođeni povećanjem cijena, iako su i oni ostvarili profit. Stvarni gubitnici bili su krajnji potrošači, pogotovo otprilike 8 milijuna registriranih kućanstava, koji su do oktobra 2017. godine dobili 8 do 9,5 posto veće račune, ovisno o regiji u kojoj žive. I dugoročno promatrano, oni su najveći gubitnici ove priče, kao što ćemo dalje tvrditi.
“Opskrbljivači posljednjeg izdisaja”
Jedan od efekata liberalizacije je mogućnost kućanstava da izravno biraju opskrbljivače s obzirom na najbolju ponudu u regiji. Međutim, prema postojećim podacima ANRE-a, samo je jedan od osam potrošača to i učinio, a među tom osminom, samo je manji dio odabrao opskrbljivača koji nije prethodno dobro poznat rumunjskom tržištu. Ostali i dalje ovise o četiri velike kompanije koje sada funkcioniraju po drugačijim režimima nego u sustavu slobodnog tržišta: kao opskrbljivači “posljednjeg izdisaja”, stoga su i cijene znatno više nego u sustavu slobodnog tržišta. Što se činilo kao blagoslov za potrošače koji bi mogli sami birati opskrbljivače i tako sniziti cijene istovremeno potičući konkurenciju, ustvari je samo ojačalo pozicije velikih igrača. U tome se sastoji cijeli paradoks: mnogoželjena liberalizacija energetskog sektora samo osnažuje oligopol kompanija. Njihovi su profiti narasli zajedno s računima potrošača.
Kao i u svim ostalim sektorima, restrukturiranje energetskog sektora u Rumunjskoj ciljalo je zamijeniti prethodne državne monopole slobodnim energetskim tržištem, pretvarajući konzumente energije u kupce. Konkretnije, značilo je to rastakanje sistema na različite međusobno povezane, no nezavisne aktere: proizvođače, transportere, distributere, opskrbljivače i kupce. Gorespomenuti ANRE djeluje kao nadgledni mehanizam s ograničenom moći kontrole. Struja se kupuje i prodaje na burzi električne energije (rumunjski akronim je OPCOM). Proizvodnjom struje dominira šačica velikih igrača. Hidroelectrica, firma u potpuno državnom vlasništvu, najveći je proizvođač struje u zemlji, s ukupnim udjelom od 42 posto. Profit odlazi u državni proračun (u nadležnosti Ministarstva ekonomije), no postoje planovi burzovnog izlistavanja oko 10 posto dionica, što bi trebalo početi ove godine. Država stoga ima aktivni interes u pretvaranju ove kompanije u profitabilnu, no to je nedavni razvoj događaja. U prošlih pola dekade kompanija je bila insolventna, zbog mješavine lošeg upravljanja i odljeva sredstava. Neki su analitičari tvrdili da je poskupljenje cijena s kraja 2017. godine, čime se najviše okoristila Hidroelectrica, predstavljalo pokušaj podizanja vrijednosti kompanije kako bi se ubrzalo burzovno izlistavanje. Nuclearelectrica, također u potpuno državnom vlasništvu, drugi je najveći proizvođač struje, s ukupnim udjelom od 20 posto. Udio proizvodnje struje iz ugljena (pod kontrolom države) iznosi 10 posto, kao i proizvodnja iz plina (u stranom vlasništvu).
Dana 11. aprila 2018., po prvi je put, proizvodnja struje dobivene iz solarnih izvora premašila onu iz nuklearnih reaktora. Uvelike ovisno o nekarakteristično toplim i sunčanim danima u 2018., proizvodnja ovako dobivene struje trenutno ima udio u ukupnoj proizvodnji od 10 do 15 posto. Međutim, ovaj sektor, premda mu nedostaju oligopolističke karakteristike prvih dvaju sektora, također je pridonio višim iznosima na računima za struju krajnjih korisnika, kao što ću objasniti niže u tekstu.
“Zgodne” prakse velikih igrača
U kontekstu transportiranja i distribucije, monopol je pravilo. Transelectrica u državnom vlasništvu, jedina je kompanija koja transportira energiju od proizvođača do distributera. Electrica (privatna kompanija u kojoj je država većinski vlasnik), ENEL (talijanski), ČEZ (češki) i E.On (njemački) četiri su distributera struje koji oligopolistički pokrivaju teritorij cijele zemlje, podijeljenu na osam regija. ENEL i Electrica su najveći igrači, pokrivaju i više regija i bogatije regije. Međutim, također su u 2017. prijavili značajan profit. Štoviše, kao što je stipulirano u privatizacijskim ugovorima, distribucijske kompanije mogu odbiti investicije u modernizaciju infrastrukture uključivanjem troškova u krajnje račune koje plaćaju korisnici. Proteklih je godina zabilježen niz slučajeva zloupotrebe ove prakse s ciljem povećanja profita i pokrivanja troškova. Tako je razotkrivena E.Onova praksa udvostručavanja računa za plin i struju. Zbog tog je slučaja 2012. godine protiv čelnika ANRE-a i ENEL-a pokrenut kazneni postupak za koruptivne radnje. Korisnicima je zeleni porez dvostruko naplaćivan, no dva su se tijela dogovorila refundirati samo manji dio sredstava, dok je ostatak ostao na ENEL-ovim računima. Ovo je najozloglašeniji primjer, no praksa je široko rasprostranjena među svim distributerima.
Ove strukturne prednosti praktički dijele tržište na četiri neosporna oligopola. Stoga je liberalizacija imala ograničene učinke. U stvari, ova četiri oligopolna igrača nemaju poticaja pogurnuti potrošače na slobodno tržište (gdje je cijena niža), ali imaju sve razloge da ih zadrže na tržištu posljednjeg izdisaja gdje su cijene regulirane, ali više. Iako su ENEL i E.On ukrstili rogove na slobodnom tržištu (gdje su uspjeli udvostručiti svoj udio, uglavnom na račun Electrice), ovo tržište ostaje premaleno da bi imalo ikakvu važnost (0,85 TWh u usporedbi s 26 Twh). Stoga će i dalje nastaviti nametati fiksne cijene dogovorene s ANRE-om tako da idu u njihovu korist.
Novi zakon o kojem u trenutku pisanja ovog teksta raspravlja u parlamentu, dodatno će pojačati spomenute trendove: oligopolizaciju i povećanje cijena. Zakon obvezuje distributere na kupovinu takozvanih “zelenih certifikata” (europska shema subvencija na obnovljive izvore energije) do 2022. godine. Mjera je to koja cilja ispunjavanju uvjeta od 24 posto energije proizvedene iz obnovljivih izvora, dogovorenog s EU. Ovu se shemu kritizira s dva argumenta. Prvo, radi se o izravnoj subvenciji za zelenu energiju proizvedenu među potrošačima. To najviše ide na korist proizvođačima solarne i hidro energije. Drugo, cilj od 24 posto kojeg si je zadala Rumunjska, nerealan je, a i iznad uvjeta od 20 posto kojeg je postavila EU (Poljska je, npr. s obzirom na svoju ovisnost o fosilnim gorivima, ispregovarala 15 posto). S obzirom na to da je kupovina certifikata obavezna (dok je njihova cijena nametnuta potrošačima), ovo vodi formiranju profitabilnog tržišta od kojeg će koristi imati svega nekoliko dobro poznatih aktera. Planirano povećanje nije beznačajno: sa 11,7 eur/MWh u 2018.na 14,5 MWh u 2022.
Rumunjska će tako postati najsiromašnijom zemljom s najvećim računima za struju u EU. Bilo da se radi o uspjehu ili neuspjehu liberalizma u postsocijalističkoj zemlji, možda je nevažno. Ionako je vrijeme za ugasiti svjetla.
S engleskog prevela Andrea Milat