Muzički festivali su postali jednim od ključnih aduta toliko očekivanog razvoja turizma koji se ne temelji na suncu i moru. Ali, na nečemu se neminovno mora temeljiti. Analiza slučaja pulskog Outlooka nam otkriva tragove – niska cijena rada, asimetrični odnos kapitalističkog centra i periferije i premještanje javnih servisa u privatno-civilna partnerstva.
Na mapi “festivalske Meke”, kako mediji u posljednje vrijeme euforično nazivaju Hrvatsku, za svoje se mjesto dugogodišnjim krivudavim putem svakako izborila i Pula. “Pionirski” napori lokalne scene, unatoč početnom “nerazumijevanju” lokalne sredine i samouprave, uspjeli su još devedesetih uroditi kultnim događanjima u imaginariju hrvatske clubbing scene koja i danas pamti Fourt Buorgignon, Valkana Beach festival ili legendarna prva izdanja dugovječnog Seasplash festivala koji je ove godine doživio svoju dvanaestu inkarnaciju. Upravo je potonji među njima odigrao posebno značajnu ulogu u popločavanju puta organizaciji Outlooka, najvećeg europskog festivala tzv. bass glazbe, budući je kontakt s britanskim investitorima i promotorima ostvaren posredstvom ekipe organizatora Seasplasha.
Bass glazba inače služi kao kišobran pojam za raznovrsne glazbene pravce kao što su jungle, drum’n’bass, reggae i dubstep, ponikle iz melting pota periferija britanskih gradova pod snažnim utjecajem imigrantskih kultura koloniziranih naroda. Nakon relativno dugog vremena u kojem “scena” djeluje na samoj periferiji muzičke industrije ili čak i van nje, slijedi period u kojem se “zvuk” nezaustavljivo probija prema centru i osvaja relativno masovnu publiku, što omogućuje cvjetanje festivalskog biznisa i značajniji interes kapitala. Nažalost, budući da je jedini interes kapitala ostvariti profit, s njim neminovno dolazi i eksploatacija kao i ponovno pojavljivanje (neo)kolonijalnih odnosa centra i periferije, koji se iz plemenitih sfera kulturnih utjecaja spuštaju na profanu razinu hladne ekonomske računice.
Poimanje biznisa
Ipak, predstavnik hrvatskih organizatora Vedran Meniga, “panker, aktivist, izdavač i promotor”, u intervjuu šibenskom portalu Tris ističe kako u suradnji s britanskim kapitalom “vrlo uspješno zaobilazi uobičajene komercijalne tijekove marketinga i kapitalističkog poimanja biznisa”. Nažalost, u intervjuu sam Meniga ne uspijeva “zaobići” pozivanje na tipični mehanizam ucjene iz repertoara kapitalističkog poimanja biznisa, a to je nesigurnost koju stvara iznimna mobilnost kapitala u današnjem dereguliranom ekonomskom sustavu. Komentirajući prošlogodišnje “glasine” o odlasku Outlooka iz Pule, koje su, što je očito i iz samog intervjua, pokrenuli sami organizatori, Meniga demonstrira, mogli bismo reći, upravo ciničnu razinu svijesti o asimetričnosti odnosa između centra i periferije: “To su realni i uglavnom očekivani problemi koji se pojavljuju u našem siromašnom društvu kada dođe veliki strani kapital. Odjednom se pojavi puno usta koja se žele nahraniti. Na kraju smo postigli nekakve dogovore i završili festival na zadovoljstvo svih. Tako da ćemo dogodine sigurno biti u Puli, a za dalje ćemo još vidjeti.”
Sagledamo li, pak, festivalsko poslovanje iz pozicije rada, tvrdnja o zaobilaženju kapitalizma i konačno pada u vodu. Uobičajene festivalske prakse poput korištenja volonterskog rada i izdavanja u podnajam tj. koncesioniranja štandova i šankova ne pridonose “zaobilaženju kapitalističkog poimanja biznisa”, već upravo suprotno, samo intenzifikaciji eksploatacije u utrci za profitom koji se uglavnom temelji na – jeftinoj radnoj snazi. Volonteri svoje tri osmosatne smjene odrade za smještaj u kampu, “kartu” koja zbog radnih obaveza to baš i nije, te bon za hranu nakon svake odrađene smjene, valjda u svrhu održavanja discipline, iako su volonteri obavezni uplatiti i nemalu akontaciju od 1500 kuna kao osiguranje da neće eskivirati zaduženja. Što se pak plaćenog rada tiče, vjerojatno ga najjasnije reprezentira primjer šankera. Naime, dok na festivalu prodaje pola litre točenog po “engleskoj” cijeni od 30 kuna, radnik/ca na šanku, vrlo često pod studentskim ugovorom, radi za u nas, recimo, “uobičajenu” šankersku – satnicu od 25 kn, bez obzira što dobrim dijelom radi noću i vikendima, a ne može niti računati na u “branši” uobičajen, dodatni prihod od “napojnica”, budući se plaćanje vrši festivalskom valutom, tj. žetonima. Drugim riječima, već prvim prodanim pivom radnik isplaćuje svoju satnicu dok ostatak sata radi za tuđe profite. Istovremeno, prosječna satnica šankera u Velikoj Britaniji iznosi 60 kuna, a najniža oko 50 kuna. S obzirom kako je isti mehanizam neminovno na djelu i na svim ostalim razinama rada na festivalu i njegovoj pripremi, nije teško zaključiti kako su over seas festivali u biti off shore proizvodne jedinice zabavne industrije, koje profitiraju od razlike u cijeni rada u odnosu na matičnu zemlju.
Naravno, kako bi euforični naslovi poput Globusovog “Puno muzike, puno para” zvučali uvjerljivije, potrebno je iz prezentirane medijske slike u potpunosti izostaviti rad, prepuštajući sva svjetla pozornice Monsieur le Capitalu, u vidu spektakla samog ili spekuliranja o sumi koja nakon festivala “ostaje u Puli” i Madame le Terre, uglavnom u vidu laskavih hvalospjeva stranih gostiju ljepotama atraktivnih jadranskih lokacija. No, metaforički potencijal Marxove Madame le Terre barem u istarskom slučaju ne treba ograničiti tek na prirodu i “idilične slike”, već u obzir uzeti i političke prilike i društvene odnose, koje čak i u većoj mjeri određuju njezin fertilitet za oplođivanje kapitala.
Pula je u tom pogledu svakako bila i te kako pogodno tlo. IDS-ova pulska administracija na čelu s Borisom Miletićem bila je, do 2011. godine i prvog Outlooka u Štinjanu, već uvidjela sve prednosti neoliberalnog upravljanja gradom usmjerenog prema autsorsingu rastućeg broja društvenih djelatnosti, uglavnom u domenu civilnog društva, koje je pokazalo zavidnu sposobnost da entuzijazmom amortizira smanjivanje proračunskih sredstava. Model je to koji je “eksperimentalno” primijenjen upravo na udruge koje se bave kulturnom proizvodnjom, da bi se u međuvremenu proširio i na pojedine djelatnosti iz domene socijalne i zdravstvene skrbi.
Autsorsanje i pacifikacija
Kada su im akteri nezavisne scene za stol doveli i investitore spremne uložiti vlastiti novac u produkciju istinskog spektakla, kojeg će po potrebi gradski i stranački oci moći po potrebi koristiti kao besplatnu vlastitu promociju, za pretpostaviti je kako njihovoj sreći nije bilo kraja. Da je tome tako pokazuje i spremnost da se britansko-hrvatskim organizatorima štinjanski poluotok površine od oko 22.000m² na višednevno korištenje prepusti uz smiješnu naknadu od 1000 kuna, na što 2012. godine upozoravaju gradski vijećnici Ladonje. Ubrzo zatim počinju “glasine” o povlačenju Outlooka i Dimensionsa (festival koji se odvija na istoj lokaciji nekoliko dana ranije, organizira ga ista ekipa, glazbeno usmjereniji prema nešto starijoj publici, znan kao Outlookov “mlađi brat”) zbog “gladnih usta”1 , koje su odnedavno, barem zasada, u medijskom prostoru zamijenili izvještaji iz “službenih stručnih festivalskih izvještaja” o potrošnji festivalskih posjetitelja, prema kojima “lokalnoj zajednici” nakon ova dva festivala ostaje i do 65 milijuna kuna. Naravno, kao i u gore navedenom primjeru šankera, ogromna većina tog novca ustvari samo prošeće pred nosom većine lokalnih stanovnika i produži na račune trgovačkih lanaca i turističkih kompanija, dok na nešto veću zaradu mogu računati tek iznajmljivači smještaja i vlasnici ugostiteljskih objekata.
Unatoč tome, jedan takav članak prenosi i PR služba gradonačelnika Miletića na njegovoj web stranici. U potpunosti uvjereni kako će čitatelje impresionirati trijumfalističkim razmetanjem milijunima koji ostaju “lokalnoj zajednici” kao i simpatičnim podatkom kako je Pula treći najguglaniji hrvatski grad, čini se kako javnim novcem plaćena gradonačelnikova PR mašinerija propušta zapaziti kako članak završava jednom vrlo neugodnom činjenicom po kredibilitet retorike pulskog gradonačelnika i predsjednika IDS-a, stranke koja se od samog osnutka u političkom prostoru pozicionira uglavnom kroz borbu protiv nepravedne centralizacije koja onemogućava da novac “ostane tamo gdje je i zarađen”. Naime, autor upozorava na zamjerke stanovnika Štinjana kako “ni lipe” od tih milijuna ne završava u javnim potrebama samog Štinjana u kojem se festival i održava. Izostanak volje za decentralizacijom u vlastitom dvorištu, tek je jedan od brojnih problematičnih aspekata alokacije onog dijela sredstava koji u konačnici i završi u proračunu Grada Pule, a skonča recimo kao oprost duga u visini od gotovo 3 milijuna kuna lokalnom trgovačkom i medijskom tajkunu Albertu Faggianu, vlasniku još uvijek utjecajnog Glasa Istre.
Možemo se složiti kako to uistinu nije problem niti odgovornost britanskih investitora i organizatora, ali ne možemo ne napomenuti kako barem dio odgovornosti bez sumnje ipak snose pojedinci iz “hrvatskog”, tj. lokalnog dijela organizacije koju većinom čine akteri nezavisne scene i civilnog društva. Naime, svakim održanim festivalom sve se više normalizira ranije navedeni neoliberalni model autsorsanja djelatnosti društvene reprodukcije u domenu privatne inicijative i civilnih udruga. Aplikacijom tog modela IDS ne postiže samo uštedu proračunskih sredstava, već se čvrstom kontrolom nad dodjelom tih sredstava, kao i općenitom potrebom udruga za suradnjom s Gradom na ostvarivanju projekata, sve uspješnije pokušava osigurati pacifikacija znatnog dijela inače tradicionalno nekonformističke pulske civilne scene, kao i njena dezintegracija na međusobno konkurentne entitete u stalnom natjecanju za sredstva iz proračuna i/ili fondova. Uspješnost navedene taktike ogleda se primjerice u činjenici kako se nedavno otvoreno pismo povodom postavljanja stranačke, još k tome i nestručne osobe na čelo županijske zaklade za Poticanje partnerstva i razvoja civilnog društva odvažilo potpisati tek 6-7 pulskih udruga od preko stotinu njih koje djeluju samo u prostorima Društvenog centra Karlo Rojc, a slična situacija dogodila se i prilikom potpisivanja pisma podrške radnicima Glasa Istre u borbi protiv stranačke cenzure. Namjera ovog zaključka nije bila uzvišeno moraliziranje, već dobronamjerno upozorenje kako ovakav model kulturne produkcije i društvene reprodukcije, uz štetne ekonomske učinke, sa sobom nosi i dugotrajne realne opasnosti po funkcioniranje demokratskog društva.
- Čini se kako pritisak “gladnih usta” ipak čini svoje, pa Glas Istre na dan spektakularnog otvorenja Outlooka u Areni piše o prošlogodišnjoj donaciji organizatora festivala Mjesnoj zajednici Štinjan u visini od 38.000 kuna, odnosno u protuvrijednosti od 30-ak prodatih ulaznica. Puno uspješnijima organizatori su se pokazali u pritisku na gradski proračun, “lobiranjem” kod gradonačelnika uspjeli su izboriti 2 milijuna kuna za obnovu štinjanskih cesta i postavljanje dodatne javne rasvjete, tvrdi Meniga u drugom nedavnom intervjuu. [↩]