Svojevremeno u svijetu najprepoznatljivija lokalna škola likovne umjetnosti, podravska naiva je desetljećima na “međunarodnom tržištu” gotovo simbolizirala jugoslavensko slikarstvo. Nedavno otvorena izložba poslužila je kao prilika za kritički pogled na njezin suvremeni razvoj.
Galerija naivne umjetnosti iz podravskog sela Hlebine u svibnju ove godine obilježava pola stoljeća postojanja, a svoju je okruglu obljetnicu odlučila proslaviti daleko od Podravine, svečanom izložbom u Providurovoj palači zadarskog Narodnog muzeja. Predstavljanje radova triju generacija naivnih umjetnika i umjetnica u muzejskom prostoru smještenom u povijesnoj jezgri zadarskog poluotoka za lokalnu je zajednicu Hlebina bilo od velike važnosti, o čemu je svjedočio broj ljudi koji je zbog izložbe otputovao na jug. Umjetnici i umjetnice, njihovi prijatelji, obitelji, zatim predstavnici Grada Koprivnice i Koprivničko-križevačke županije, načelnica općine Hlebine i hlebinski župnik, zajedno sa znatiželjnim Zadranima tiskali su se tijekom govorancija i prigodničarskih recitala uz mirise koji su se širili s bogate trpeze prehrambenog diva Podravke – korporativnog sponzora izložbe. “Naivna umjetnost kao podravski brend” i “sprega kulture i gospodarstva (jer se drugačije ne može)” dva su glavna “podravska motiva” koja su govornici neumorno ponavljali publici, uvjeravajući vjerojatno sami sebe da Galerija naivne umjetnosti ipak ima svjetlu budućnost unatoč rezovima u sektoru kulture i snažnoj centralizaciji kulturne proizvodnje.
Ukratko rečeno, postav ove izložbe i način interpretacije naivne umjetnosti kao fenomena ne odskače od dominantnih izlagačkih praksi. Karakterizira ga ahistorijski pristup u prezentaciji radova, prikrivanje materijalne baze u proizvodnji umjetnosti, nekritičko predstavljanje tematskih preokupacija naivnih umjetnika, zaobilaženje fenomena iščeznuća tendencioznosti u naivi i njezinog naprasitog plasiranja na tržište itd. Neupućenom gledatelju moglo bi se lako učiniti da je obilata proizvodnja onoga što povijest umjetnosti naziva naivnom (ili primitivnom) umjetnošću – ne bi li podcrtala da je riječ o umjetnosti koju su stvarali žene i muškarci iz radničke klase, a koji nemaju adekvatno umjetničko obrazovanje i nisu se popeli na društvenoj ljestvici i postali profesionalni umjetnici – u Hlebinama krenula zahvaljujući urođenoj “genijalnosti” stanovnika tog sela, a ne široj društveno-političkoj i umjetničkoj klimi.
Miracle Yougoslave
Naime, naivna se umjetnost u našem lokalnom kontekstu počela razvijati puno prije te 1968. – kada je osnovana hlebinska galerija – a rezultat je niza okolnosti, prije svega specifične agitacije na selu, odnosno političkog rada umjetnika, koji se razvija u periodu kada tzv. profesionalna umjetnost propituje svoje konvencije, ulogu i svrhu u društvu. Na samom koncu dvadesetih godina prošloga stoljeća na likovnoj sceni pojavio se značajni organizirani pokret umjetnika pobunjenih protiv ustaljenih dogmi i proizvodnje umjetnosti koja služi promociji dinastije Karađorđević (i koncepta integralnog jugoslavenstva), ali i protiv umjetnosti koja ukrašava salone jugoslavenske buržoazije zainteresirane za posljednju parišku modu. Njihov angažman donio nam je po prvi puta na našoj sceni manifestno artikulirani otpor diletantizmu (kako su nazivali slijepo kopiranje uzora francuskog slikarstva) i kulturtegerstvu, odnosno politici nametanja dominantne kulture centra (odnosno velikih zemalja) manjim i navodno zaostalijim narodima i zemljama.
Nositelj tog otpora je prije svega Udruženje umjetnika Zemlja koje je uznemirilo umjetničku scenu uvevši u likovni izričaj reprezentaciju potlačenijih klasa i prikrivene društvene odnose. Njihov antirežimski, antiburžoaski i antiklerikalni izričaj preveo je u likovnost probleme tadašnjeg proletarijata, bilo da je riječ o bujajućoj gradskoj sirotinji koja je naselila zagrebačke slamove uz industrijska žarišta, bilo da se radi o seljaštvu koje je živjelo u krajnjoj bijedi zbog konzervativno i nedosljedno provedene agrarne reforme. No njihov angažman nije stao samo na reprezentaciji proleterskih tema, već su – slijedeći principe integralne umjetnosti – odlazili na selo, točnije u podravske Hlebine potičući seljake da se angažiraju slikajući svoju tešku svakodnevicu. Tu praksu povijest umjetnosti naziva Hlebinska škola, iako ona nije podrazumijevala prenošenje konvencionalnih, praktičnih znanja koji se uče na Akademiji (perspektiva, anatomija, chiaro-scuro, kompozicija, crtež…) već prije neku vrstu političkog rada kroz ohrabrivanja seljaka za reprezentaciju svojih socijalnih iskustava u tradicionalnoj tehnici ulja na staklu. Tako se rodila prva generacija umjetnika hlebinskih slikara, koju su činili Franjo Mraz, Ivan Generalić i Mirko Virius, čiji je rad ujedno bio i zametak u poslijeratnom razdoblju planetarno popularne i vrlo razvijene naivne umjetnosti koju su francuski kritičari nazivali miracle Yougoslave.
Cukreno i veselo
Rijetko se postavlja pitanje: zašto se baš u međuratnom razdoblju naše umjetnosti pojavljuje kritički artikulirano seljačko pitanje? Nisu li seljaci i u ranijim razdobljima teško živjeli? I ne živi li se, uostalom, i danas na selu teško? Dio odgovora na to pitanje ponudio je engleski pisac i likovni umjetnik John Berger u svom eseju koji se bavi slikarstvom Jean-François Milleta, rodonačelnika tzv. barbizonske škole, koja je u 19. stoljeću uvela seljačke teme u francusko slikarstvo. Milletovi prikazi sela u prvoj su fazi u osnovi idealizirani arkadijski krajolici, no to se dramatično mijenja nakon niza revolucija 1848. godine, koje su i na selu pobudile svijest o potlačenom položaju seljaštva i nadu u mogućnost promjene. Rad na zemlji i teške socijalne prilike na selu odjednom se javljaju kao središnje teme. Nije u tom smislu slučajno da je i period nastanka Hlebinske škole ujedno period intenzivne agitacije seljačkog i radničkog pokreta. Hlebinski slikari Franjo Mraz, Ivan Generalić, Krsto Hegedušić i Mirko Virius bili su u različitim fazama povezani s lijevim krilom Hrvatske seljačke stranke te Komunističkom partijom Jugoslavije i Hrvatske, što su platili robovanjem u logorima za vrijeme fašističke okupacije zemlje.1
No već u poslijeratnom razdoblju u hlebinskom slikarstvu ostaje malo od tradicije prve generacije: iščezava socijalna dramatika i angažman te se pojavljuju rustikalne, idilične seoske teme. Umjetnik i kustos Galerije suvremene umjetnosti Mića Bašićević ideolog je fantastičnog i bajkovitog hlebinskog izričaja, a tijekom 1960-ih godina razvija dubiozan plan plasiranja radova druge generacije hlebinskih slikara na umjetničko tržište zapadnog bloka koje je neslavno završilo. “Sada se najvećim dijelom, fabrikuju, za dobre pare, dopadljive sličice… Nešto cukreno, veselo… Izuzetak su rijetki pojedinci kao Dragan Gaži, Večenaj, Lacković, Mio Kovačević.” komentirao je tih godina produkciju druge generacije hlebinskih slikara nekadašnji zemljaš Krsto Hegedušić.2 I danas vrijedi Hegedušićeva kritika. Naime, i treća generacija hlebinskih slikara odustala je od angažmana iako se podravsko selo ne nalazi u puno boljem položaju nego 1920-ih. Umjesto slika iseljavanja te zapuštenih i zaraslih polja slikaju se dopadljive slike žitnih polja s makovima, romantizirane scene “čergara” kraj sela ili pak dravskih zlatara u fantastičnim pejzažima koje kao autohtoni podravski brend naivno čekaju kupce: korporativne sponzore ili još bolje – zadarske turiste koji će umjesto drniškog pršuta donijeti podravskog pevca na staklu.
- Mraz je deportiran u koprivnički logor Danica, ali je uspio pobjeći iskačući iz vlaka nakon čega je otišao u partizane, Hegedušić je bio u logoru u Gospiću, Generalić po više zatvora i logora, a Virius je ubijen u logoru u Zemunu. [↩]
- Vidi Kosta Dimitrijević, Naiva u Jugoslaviji, Mali leksikon slikara i vajara, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1979. [↩]