Sve snažnije radne migracije iznjedrile su u Hrvatskoj nove medijske zvijezde: demografe. U svojim stručnim istupima, međutim, više mistificiraju ekonomsku i društvenu stvarnost nego što nude rješenja.
Svaki ekonomski sistem pun je proturječnosti. Što bolja poznajemo ove proturječnosti sistema, to bolje možemo objasniti njegova ekonomska kretanja, razumjeti politička previranja i ponuditi izlaske iz krize. Temeljni antagonizam u kapitalizmu je onaj između rada i kapitala, a nagomilane proturječnosti se rješavaju ili u korist jednog ili drugog ovisno o njihovoj političkoj moći. Taj temeljni politički sukob u kapitalizmu može se manifestirati u direktnom sukobu između radnika i kapitalista oko borbe za visinu plaće ili očuvanje radnih mjesta, ali često se manifestira i posredno.
Na primjer, porast korupcije zasniva se na pokušajima kapitala da se osloni na državni aparat (subvencije ili direktne pogodbe) u uvjetima snažne konkurencije i održi na tržištu. Veća frekvencija radne mobilnosti unutar Europe otkriva nejednake uvjete unutar regionalne akumulacije kapitala. Dio radnika koji u vlastitoj državi ne mogu pronaći radno mjesto ili ne žele pristati na postojeće uvjete za prodaju radne snage ima opciju da svoju radnu snagu ponudi u državama s više radnih opcija i boljim uvjetima.
No pitanje hoće li se sukob rada i kapitala i njegove različite manifestacije prepoznati kao način funkcioniranja kapitalizma uvelike ovisi o potencijalu aktera da artikuliraju ova kretanja u političkoj areni. Kapital definitivno vrši snažan pritisak na radnike u cilju maksimalizacije profita. Na periferiji se to događa kroz sve slabije plaćena radna mjesta ili kratkoročne radne ugovore. Zadnji podaci primjerice pokazuju da je Hrvatska uvjerljivi rekorder u Europu po broju radnih ugovora u trajanju do tri mjeseca. Događa se i kroz sve lošiji životni standard, pa si skoro dvije trećine građana ne može priuštiti ni tjedan dana odmora izvan mjesta stanovanja. Niti postoji mogućnost da se povećaju penzije najsiromašnijima kako bi ih se izvuklo iz teške socijalne situacije. Sve su ekonomski problemi čija političko-ideološka artikulacija ovisi o postojećim akterima.
Privatni sektor ne može generirati dovoljno kvalitetnih radnih mjesta
Tko će organizirati nezadovoljne i na kojim ideološkim osnovama uvijek ostaje otvoreno. Na hrvatskoj političkoj sceni dominiraju oni akteri koji zastupaju interese kapitala pa nije uopće čudno da zanemaruju i prešućuju pritisak kapitala na radnike i taj sukob formuliraju u drugim ideološkim kategorijama. Klasni antagonizam i pitanja ekonomske moći, nejednakosti i izrabljivanja najčešće bivaju kulturalizirana i izmještena u druge političke sfere.
Glavni takav dislocirani sukob na kojem ustraju gotovo svi mainstream mediji postao je onaj između “uhljeba” u javnom sektoru i radnika u privatnom. Preveliki, neefikasni, korumpirani i naprosto lijeni javni sektor postao je krivac za sve nedaće u svakodnevnom životu. Prema interpretacijama komentatora iz korporativnih medija, zbog takvog javnog aparata najviše trpe radnici u privatnom sektoru, jer da se sreže javni sektor, plaće u privatnom bi navodno porasle. Ove interpretacije nisu ništa drugo nego zastupanje interesa kapitala i promoviranje njegove tobože dobronamjerne uloge, kao da išta jamči da bi kapitalisti radnicima povećali plaće ako bi se smanjilo porezno opterećenje dohotka iz kojeg se financira javni sektor.
Najvažniji problem koji se ovdje zanemaruje je da ustvari privatni (kapitalistički) sektor ne može generirati dovoljno radnih mjesta, a još manje može generirati kvalitetna i dobro plaćena radna mjesta. Takva situacija proizlazi iz zavisnog položaja hrvatske ekonomije u europskoj podjeli rada i svođenja njezine uloge na tržište potrošačke robe proizvedene u moćnijim ekonomijama, te ispunjene bazenom jeftine radne snage u turističkoj djelatnosti.
Uloga javnog sektora na tržištu rada
U ovim uvjetima država apsorbira dio radne snage u svoje redove jer privatni sektor nema kapacitet da to učini. Nadalje, što su uvjeti zapošljavanja u privatnom sektoru gori, javni sektor postaje preferirana radna destinacija jer se radna prava bar u nekoj mjeri još poštuju. No samo unutarnje funkcioniranje javnog sektora daleko je od nekakve utopije kakvom je korporativni mediji oslikavaju, a odnosi moći, iskorištavanja i ucjenjivanja nerijetko dolaze do izražaja. Ne treba bježati od toga da se zapošljavanja u pravilu događaju po stranačkim, klijentelističkim ili nepotističkim kriterijima i zasigurno preko adekvatne mjere, ali da bi mogli adresirati ove pojave, prvo ih ipak treba razumjeti. Utoliko, nefunkcionalni javni sektor dosta vjerno odražava karakter kapitala u privatnoj sferi i djelomičnu amortizaciju posljedica kroz javni aparat.
No nisu “uhljebi” jedini krivci. Krivci također postaju neobrazovani i zaostali koji vuku društvo u propast, a spas se onda nudi u kurikularnoj reformi zamotanoj u poruci da “Hrvatska može bolje”. Pritom centralna figura neobrazovanog i zaostalog građanina postaje ustašoidni HDZ-ov veteran nesposoban razmišljati izvan ideoloških kategorija i još manje sposoban razumjeti tehnološki karakter novog doba. Na djelu nije ništa drugo nego sukob dviju kulturalizacija politika. Na jednoj strani, desna kulturalizacija politike glavnog neprijatelja vidi u Jugoslavenima i udbašima koji su se uvukli u sve pore društva i izjedaju njegove tradicionalne temelje. Na drugoj strani, pristojna transideološka građanska inicijativa problem vidi upravo u tim desničarima koji poput zombija guraju društvo u ponor neprestano ponavljajući uvijek iste ideološke priče.
Nitko nije protiv reforme obrazovanja (iako manjak obrazovanja sigurno nije razlog uličnog mobiliziranja HDZ-ovih veterana) ali temeljna uloga kapitala opet ostaje skrivena, jer ostaje skriven posredni utjecaj kapitala (pritiskom na proračun) na obrazovanje kroz manje plaće nastavnika ili nedovoljnu logističku i tehnološku opremljenost škola. Na ovo onda tobože velikodušno uskaču poduzetnici poput Nenada Bakića koji se nude kao spasitelji obrazovanja, naravno za sitnu pripadajuću dobit. Hrvatska možda može bolje, ali za početak bi trebalo prepoznati koja su to kretanja i previranja zbog kojih je dosada obrazovanje u pravilu išlo na gore.
Podaci o mobilnosti radnika
U zadnjih pet godina, otkad je Hrvatska konačno zakoračila u regulatorni okvir Europske unije, događa se znatan trajni ili privremeni odlazak mnogih radnika u inozemstvo (bilo zbog nemogućnosti pronalaska posla bilo zbog nezadovoljstva postojećim zaposlenjem). Statistike o broju odlazaka su vrlo proturječne, što zasigurno ovisi o fleksibilnosti prijava i odjava mjesta boravišta. Zadnji podaci Državnog zavoda za statistiku između 2013. godine i 2016. godine bilježe 102.207 odseljenih u inozemstvo. S druge strane, podaci njemačkog zavoda za statistiku su nešto ažurniji i broj prijavljenih Hrvata (a ovdje se ubrajaju i oni s hrvatskim državljanstvom koji ne žive nužno u Hrvatskoj, nego npr. u BIH) između 31. decembra 2012. godine i 31.decembra 2017. godine se povećao s 225 hiljada na 368 hiljada, dakle 133 hiljade ih je više od ulaska u Europsku uniju. Podaci austrijskog zavoda za statistiku pokazuju da se između 1. januara 2014. godine i 1. januara 2018. godine broj Hrvata povećao od 62 hiljade do skoro 77 hiljada. Dakle, porast od 15 hiljada iako austrijska država još nije odobrila zapošljavanje za ljude iz Hrvatske već se radne dozvole dodjeljuju od slučaja do slučaja.
Ovi znatni tokovi stanovništva su vrlo vjerna slika hijerarhije ekonomskih odnosa i radnih prilika u okviru nejednake europske akumulacije kapitala. No posljedica toga nije bila politička rasprava o uvjetima rada u hrvatskoj ekonomiji te propadanju i zaostajanju industrijskih sfera već amortizacija tih trendova guranjem demografa u prvi medijski plan. Manevar s kojim smo suočeni je sljedeći: porazni uvjeti kapitalističke akumulacije proizvode razumljive migracije i pad nataliteta, ali nacionalističko-konzervativna stranka koja omogućuje takve ekonomske uvjete u isto vrijeme angažira demografe da im služe kao medijski štit.
Kada je Marin Strmota odbio biti korisna budala HDZ-ove vlasti, to je izazvalo opravdane simpatije, ali njegov nastup ideološki nije izašao iz dominantne nacionalističke matrice niti je sugerirao razumijevanje političko-ekonomskih procesa zbog kojih su demografi uopće postali zvijezde. Njegova ostavka u Ministarstvu demografije, obitelji, mladih i socijalne politike svela se na to da “Hrvatska izumire” i da on u tome neće sudjelovati. Na to ga je trebalo zapravo priupitati što točno je ta Hrvatska. Postoji li Hrvatska kao društvo, funkcionira li kao društvo i kakav je točno karakter tog društva? Povezuje li taj narod u zajednicu išta osim nekakve apstraktne nacionalne ideje koju treba spasiti jer izumire ili je Hrvatska u odmaklom stadiju raspadanja i socijalnog raslojavanja jer je naprosto slučajna priča?
Svijet očima demografa
Ono što Strmota nažalost nije razumio je da priča o nekakvoj Hrvatskoj koja sada izumire priča o usponu jedne ideološke opcije koja se realizirala u određenom povijesnom trenutku, ali koja nemam nikakav socijalni sadržaj osim onog kojeg definira kapital, a čije interese brani njegova stranka. Hrvatska izumire jer je izvan apstraktnog nacionalnog projekta šuplja školjka koja se, kako je to slikovito formulirao Boris Buden, nasukala na sprudove globalnog svijeta i tu će istrunuti jer ne može proizvesti nikakvu reakciju na izazove s kojim se suočava.
Kapital definitivno razara tu nacionalnu oblatnu i njezine “tradicionalne obiteljske vrijednosti” i dobro je da to čini jer u najmanju ruku suočava društvo s mnogim iluzijama o nacionalnim idealima koji su se godinama nekritički gomilali. No dok jednim krilom HDZ pogoduje tom kapitalu, drugim krilom mobilizira konzervativne snage da marširaju u obranu tih praznih nacionalnih ideala. I sam HDZ ne prolazi neokrznut u tom procesu: služiti interesima kapitala i istovremeno nastojati očuvati nacionalni ideal netaknutim pokazuje se izuzetno zahtjevnim poslom.
Posljedice su realne, napad kapitala ide ruku pod ruku s napadom na one koji/e više ne služe apstraktnim tradicionalnim vrijednostima, prije svega kroz napad na žene, banaliziranjem nasilja nad ženama i onemogućavanjem prava na pobačaj. Jedan drugi demograf, navodno Strmotin politički mentor, Stjepan Šterc, u svojim nerijetko šovinističkim istupima, na žene gleda tek kao na roditeljice malih Hrvata koje bi se primarno morale posvetiti rađanju. Demografija se sve više otkriva kao polje potpuno prožeto interpretacijama isključivo formuliranim u nacionalističkim terminima.
Apstraktni ideal nacionalnog, konzervativnog društva kakvog je HDZ zamislio u devedesetima gdje žene kuhaju ručak i djeci pletu pulover, muškarci rade u tvornici i odlaze u rat na poziv države, a dječica se drže u kolo i pjevaju domoljubne pjesme na svu sreću konačno se temeljito raspada. No staro društvo ne odlazi sa scene bez borbe. Rezultat može biti i nemilosrdna koalicija liberalnog kapitalizma i konzervativne represije. Tek borba koja prepoznaje temeljni društveni antagonizam kapitala i rada, zapravo neumoljivu moć kapitala te njegove negativne manifestacije, može biti odgovor na stvaranje novog društva.