Teško je reći što je tužnija informacija poslana s jučerašnje priredbe dodjele stipendija u Zagrebu, na kakvima se rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras, najviše voli pojavljivati i ostavljati svoj uobičajeni trag. Da li to što se, u nezaobilaznoj maniri stanovnika zgrade s Trga Maršala Tita 14, hvalio s “dugom tradicijom” lagano frizirane povijesti Sveučilišta kojeg je u svojoj vjernoj koloniji osnovala carica Marija Terezija, a što je pomalo u suprotnosti s hrvatskim identitetom na kojeg je Boras tako ponosan. Da li možda to što kao upravitelj akademske institucije ne shvaća uzroke činjenice da “na engleskim sveučilištima, 80 posto na projektima rade mladi ljude iz istočne i jugoistočne Europe”. To što se hvali “izvrsnom” 420. pozicijom na nekoj od besmislenih listi “kvalitete” koja ipak osim prestiža nosi i financijska sredstva. Ili je to još jedan u nizu šovinističkih ispada, tako lako izvedenog usprkos tome što se radi o rektoru najvećeg sveučilišta u zemlji. Između ove 4 izjave osvrnut ćemo se na dvije.
“Ako pogledamo tko radi primjerice na engleskim sveučilištima, 80% na projektima rade mladi ljude iz istočne i jugoistočne Europe. To smo mi. Dobiju se nešto veće plaće, a poslije se možda i vrate doma”, kazao je Boras. Neovisno o točnosti ove statistike, činjenica jeste da poslijediplomski studenti iz istočne i jugoistočne Europe često dobivaju asistentska mjesta na britanskim sveučilištima, gdje rade kao robovi i osobni asistenti visokoplaćenih redovnih profesora. Okolnosti koje su to omogućile su sljedeće: kao prvo istočnoeuropsko obrazovanje očito nije tako loše kao što nas se iz Zapadne Europe obično uvjerava. Kao drugo, to je potpuno nebitno. Ovdašnji su studenti na britanskim sveučilištima u pravilu jeftina radna snaga. Kako? Pa tako što barem dijelove njihovih stipendija (npr. socijalna osiguranja) plaćaju matične zemlje ili matične institucije. Zbog toga su u odnosu na lokalne studente “uvozni asistenti” jeftiniji za cijenu socijalnog osiguranja što ih čini “kompetitivnima”.
35 do 40, neudane i bez djece
Šanse za redovne profesure uglavnom im se ne otvaraju, a u kombinaciji s gotovo u potpunosti reduciranim financiranjem znanosti i obrazovanja u Hrvatskoj, osobe s doktoratom ovdje su nezaposlive. Stoga se možda u Hrvatsku vrate, kako je kazao Boras “poslije”, valjda umorni od akademskog prekarijata po europskim visokoobrazovnim institucijama i obeshrabreni društvom u kojem žive a u kojem za njih jednostavno nema mjesta jer “ta količina visoko obrazovanih ljudi ni u Hrvatskoj niti igdje u svijetu nije potrebna”, kao što je kazala tehnička ministrica Nada Šikić 2016. godine.
Rektor Boras je međutim dalje objasnio na što točno misli dijeleći ozbiljne životne lekcije studentima: “Muški se vrate, a cure, evo, ima ih jako puno, nemojte mi zamjeriti, vrate se s 35-40 godina, neudane i bez djece. To su stvari na koje treba misliti u životu”. Iz njegove izjave nije točno jasno, da li bi ovaj Hrvat bio sretniji da se te “cure” vrate s djecom drugog “etničkog” genoma, ili da se ne vrate uopće. Što je točno želio poručiti “curama” ostaje nejasno, osim da o takvim stvarima u životu treba voditi računa, zaključio je u svom stilu, poprilično banalno.
No, nije prvi put da ovaj pažnje žedan član okoštale akademske strukture govori notorne gluposti. Sklon je bio tome i kao prodekan i dekan na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ni tada kao ni sada nije izazivao veliko intelektualno divljenje i poštovanje, no njegove su se izjave prenosile kao stripovske anegdote. Nešto je ozbiljnije kad šovinističke ispadne nastavlja imati i kao Rektor govoreći u ime cijele akademske zajednice. Činjenica da mu je ovo drugi mandat znači da su interesne skupine na ovom Sveučilištu tako snažno ukorijenjene da dokle god igra po dobro uhodanim i poznatim pravilima “ruka ruku mije”, dozvoljeno mu je sramotiti sebe i Sveučilište u svim prilikama u kojima želi. Stoga nas ne čudi, da osim medija, iz akademske zajednice, još uvijek, dan nakon izjave nitko nije osudio rektorov šovinizam. Jer, ruka ruku mije.