Kada je u prosincu prošle godine Emmanuel Macron pobijedio na predsjedničkim izborima u Francuskoj, obećao je temeljitu reformu Europske unije koja bi tu zajednicu trebala učiniti pravednijom. Jedna od stvari koje su osobito bile na “piku” novog francuskog predsjednika je regulacija tzv. upućenih radnika. Riječ je o pravilu koje, pojednostavljeno rečeno, omogućava poslodavcima da u bogatiju zemlju-članicu uvoze radnike iz siromašnije uz radne uvjete i plaću koje vrijede u toj siromašnijoj zemlji. Ovaj “genijalan” izum pravda se “slobodom kretanja” iako je očito kako je riječ tek o zaobilaženju osnovnih radnih prava. Nije stoga čudno da je “upućivanje” radnika imalo niz negativnih posljedica u obje zemlje – i onoj koja radnike prima i onoj koja ih “upućuje”.
Upućeni radnici tako rade za iznos s kojim se ne može preživjeti u zemlji u kojoj rade, a ujedno i drastično snižavaju cijenu rada za lokalce. Sve to izazvalo je ozbiljno nezadovoljstvo koje se često manifestiralo kao averzija prema EU. Za Macrona, koji ima ozbiljnu ambiciju da “spasi Europu”, to je veliki problem. Stoga se posljednjih mjeseci redovito najavljuju strože regulacije upućivanja radnika, službeno kako bi se spriječio socijalni damping. No primjer iz Bugarske, na koji su upozorile sindikalistice Vanja Grigorova i Anastaska Todorova, pokazuje da stvar neće biti toliko jednostavna. Bugarska je inače službeno najsiromašnija članica Unije, a njezina razvojna strategija desetljećima je bila snižavanje cijene rada radi privlačenja investicija.
Bijeg “uvezenih” radnika
Rezultat ove strategije u Bugarskoj je sličan kao i drugdje: stanovništvo je toliko osiromašilo da je praktički natjerano da potraži posao u bogatijim zemljama, koje nisu toliko “konkurentne” u cijeni rada kao što je to postala Bugarska. Stoga sada Bugarska ima manjak radnika, osobito u katastrofalno potplaćenim sektorima, kao što su npr. poljoprivreda ili turizam. Proces je vrlo sličan onome koji se unazad par godina odvija u Hrvatskoj, samo je u Bugarskoj počeo ranije. U tom je smislu zanimljivo da se i u jednoj i u drugoj zemlji ozbiljno razmišlja o uvozu radnika iz još siromašnijih zemalja. No dok su u Hrvatskoj zazivi te mjere u nekim značajnijim razmjerima još uvijek relativno stidljivi, bugarski su poslodavci već napravili velike korake prema pretvaranju te zemlje u destinaciju za radnike iz Azije.
Nedavnom odlukom parlamenta, bugarski gazda više nije obavezan radno mjesto ponuditi prvo državljaninu te zemlje, a onda onima drugih zemalja Unije, već može izravno angažirati strance. Zakon je, paradoksalno, izglasala većina koja se predstavlja kao “nacionalistička” i koja je proteklih godina bila osobito oštra prema izbjeglicama koje su samo prolazile kroz tu zemlju. No kada treba spasiti interese kapitala, sav strah od stranaca i borba za privilegije za etničke Bugare misteriozno nestaju. Da stvar bude gora, pravila slobode kretanja robe, rada i kapitala ujedno znače da ne postoji nikakva garancija da će novi radnici koji dođu i ostati u Bugarskoj. Indijci (na koje se najviše računa) mogli bi, baš poput Bugara, naprosto preseliti za Njemačku gdje je plaća barem podnošljiva.
Sve to znači da bi “spašavanje Europe” zahtijevalo puno veći angažman od Macronovih stidljivih pravila za “upućivanje” i podrazumijevalo bi barem neki pokušaj da se sanira socijalna i demografska katastrofa koju je “sloboda kretanja” proizvela posljednjih desetljeća, osobito na istoku kontinenta.