Još od “izbjegličke krize” 2015., odnosno kratkog perioda kada su migracije izazvane brojnim bliskoistočnim ratovima marginalno okrznule i Europu, članice Unije ne uspijevaju se dogovoriti oko svojih pravila vezanih uz azil. Značajniji “priljev” je zaustavljen u osnovi protupravnim metodama “odgurivanja” (push-back), pri čemu se izbjeglicama onemogućava zahtjev za azilom. Za mnoge izbjeglice koje su već u Europi nastoji se pronaći izgovor za njihovo izbacivanje, a Njemačka već više od dvije godine bezuspješno inzistira na tome da se dio izbjeglica koji je trenutno u toj zemlji protiv svoje volje “razmjesti” po drugim članicama Unije. Tome se pak najglasnije protive Češka, Poljska, Mađarska i Slovačka, koje uporno ruše predviđeni sustav “kvota”.
No nedavno su se ovim srednjoeuropskim “pobunjenicima” pridružili i oni s juga kontinenta. Naime, prema insajderskim informacijama koje donosi portal Politico, Italija, Grčka, Španjolska, Cipar i Malta zaustavit će novi plan reforme europskog sustava azila koji je službeno predložila Bugarska – zemlja koja trenutno predsjeda Unijom – ali iza kojeg, smatra se, stoji Njemačka. Iako europska ekstremna desnica njemačku politiku prema izbjeglicama redovito prikazuje kao “popustljivu” ili još češće “izdajničku” prema europskoj “rasi” i “kršćanskoj civilizaciji”, posljednji prijedlog očito je rađen u skladu sa zahtjevima ksenofobnijih aktera europska politike. Prema njemu, “raspodjela” izbjeglica provodila bi se samo u ekstremnim situacijama, no za nove bi dolaske glavnu odgovornost snosile granične zemlje.
U tom je smislu neobično da je prijedlog koji žrtvuje prve zemlje u koje dolaze izbjeglice poslala upravo Bugarska. Ta zemlja naime spada među one koje su dosad bile najizloženije izbjegličkim “valovima”. Uzrok ovoj neobičnoj situaciji možda nije tek servilnost Bugarske prema njemačkoj vanjskoj politici, već i moguće obećanje da će ta balkanska zemlja brzo ući u Schengen, kao i novčana kompenzacija za izgradnju graničnih kontrola i logora za izbjeglice u Bugarskoj. Stoga ne čudi da su zemlje koje su već u Schengenu, poput Italije, Grčke i Španjolske znatno manje entuzijastičke oko ove ideje. A nije im promaknula ni činjenica da se prebacivanje tereta na siromašnije paradoksalno naziva – solidarnošću.