Međunarodni institut za mirovna istraživanja u Stockholmu (SIPRI) ovih je dana objavio svoj godišnji izvještaj o svjetskoj trgovini oružjem. Kao i uvijek kada se radi o ovoj temi, vijesti su loše. Doduše, potrošnja na naoružanje na svjetskoj razini nije ove godine znatno narasla, ali to je samo zbog toga što su niska cijena nafte i zapadne sankcije prisilile Rusiju da malo prištedi. Što su Rusi uštedjeli, to su drugi nadoknadili svojim ekstravagantnim nabavkama, a sljedeće bi godine stvar trebala biti puno gora, jer je i ruska štedljivost tek privremena mjera. Uostalom ne može se ni očekivati da će jedna sila trajno smanjiti ulaganje u svoje naoružanje ako istodobno raste potrošnja drugih sila: npr. Turske za 46, Indije za 45, Njemačke za 9% itd…
Iako su bliskoistočne zemlje uvjerljivo najrastrošnije s obzirom na broj stanovnika, valja primijetiti kako ni Europa ne zaostaje puno. Na taj kontinent odlazi 20% svjetske potrošnje. Tu svoj doprinos ne daju samo tradicionalne velike sile (poput Francuske ili Velike Britanije), već i neki novi igrači. Tako je jedan od glavnih kurioziteta u ovogodišnjem izvještaju podatak da je najveći rast vojne potrošnje u odnosu na pretprošlu godinu zabilježila — Rumunjska. Pritom je ta zemlja oduzela primat prošlogodišnjem šampionu Poljskoj. Rumunjska potrošnja značajna je i u apsolutnim brojkama. Na naoružavanje troši nevjerojatne 4 milijarde dolara, dakle otprilike koliko i Filipini, zemlja sa sto milijuna stanovnika, dva rata na vlastitom teritoriju i povremenim manjim sukobima s Kinom.
Veći dio te potrošnje odlazi na rakete Patriot, no Rumunjska uz to troši znatna sredstva i na drugu opremu, poput oklopnih vozila i brodova. U tome je slična drugim zemljama NATO-ovog “istočnog krila”, odnosno prvoj liniji “ruske fronte”, poput Poljske i Litve. Iako nema nikakve sumnje da su odnosi između Zapada i Rusije izrazito zaoštreni, ipak se manje-više svi analitičari slažu da su mogućnosti za neki oružani sukob u Europi neznatne. No to ne sprječava vlade da prijetnjom ruske intervencije napuhavaju vojne proračune osobito manjih zemalja. Naposljetku, to nije nova situacija. Desetljećima je jedan od najvećih svjetskih vojnih potrošača bila malena Grčka, navodni stup NATO-ove obrane na istočnom Mediteranu.
Golema vojna potrošnja te zemlje jedina je proračunska stavka koja nikada nije uključivana u planirane “mjere štednje” u toj zemlji. Dobrim dijelom zato što su lihvarske zemlje, odnosno vlasnice grčkog državnog duga, ujedno bile i zemlje koje su Grčkoj prodavale svo to oružje.