U Zagrebu je na redu još jedan urbanistički zahvat gradonačelnika Milana Bandića: ovog puta, očita, devastacija Trga žrtava fašizma i popularne “Džamije”. Građanska reakcija je uslijedila, ali pitanje taktički i politički efikasnog otpora Bandićevom urbicidu i dalje visi u zraku.
Da zagrebački gradonačelnik Milan Bandić upravlja, odnosno “dela” Zagrebom na specifično faraonski način, poznato je izvan lokalnih okvira. Stoput dokazani klijentelizam i korupcija Bandićevih ljudi u tijelima Gradske uprave nisu osujetili gradonačelnikove “planove za budućnost našega grada”. Štoviše, novi primjeri devastacije javnoga prostora gremlinovski izviru iz svakoga kvarta, a građani pokušavaju “racionalizacijom”, demokratskim alatom mirnih prosvjeda i/ili frustrativnim zgražanjem nad bandićevskim urbicidom putem društvenih mreža, terapijski ublažiti kolektivnu traumu.
Novi primjer Bandićevog “delanja” ima progresivno projektni naslov: “Pješački centar izvrsnosti”. Stvar tako tragikomičnog naslova obuhvatit će “uređenje” pješačko-biciklističke zone centra grada za budžet od oko deset milijuna kuna. To je otprilike sve što su građani uspjeli saznati o tom zahvatu u javnom prostoru jer je projektna dokumentacija široj javnosti, ali i struci, šturo predstavljena odnosno “plasirana” tako da u detaljima namjerno ostane nepoznata.
Ili uglavnom nepoznata, jer struka zainteresirana za urbanizam općeg dobra ipak “ima oko” za ono što gradonačelnik ne zna – jer ne mora znati. Dovoljno je da po starom običaju “delanja” diskrecijskom odlukom projekt svejedno koje “izvrsnosti” povjeri svojim kadrovima.
Futurizam izvrsnosti
Tako je, godinu dana nakon (tragikomične, nema boljeg termina) rekonstrukcije Britanskog trga gdje je usprkos protivljenju zagrebačke arhitektonske struke iznikla fontana poput čudnovatog kljunaša na donjogradskom povijesnom, spomeničkom pojasu; ista osoba zadužena za preuređenje Trga žrtava fašizma – kojim dominira Meštrovićev paviljon, popularnije znan kao “Džamija”.
“Oni koji kažu da sam gradska arhitektica – lažu”, rekla je u studenome 2016. godine arhitektica Loredana Stunić Večernjem listu odgovarajući na kritike radi “diskutabilno provođenog” projekta preuređenja Britanskog trga, pri tome tronuto primijetivši kako je kroz “trideset godina rada za Grad Zagreb radila tek par projekata”. Pa zanimljivo, ista arhitektica iz tog zagrebačkog projektnog biroa Studio ELLE nadležna je sad za “rekonstrukciju i obnovu Trga žrtava fašizma”.
Gradonačelnik je odlučio popraviti bilancu “delanja” tom birou dodijelivši im diskrecijskim pravom (bez javnog natječaja) futuristički vrijedan zahvat: izvrsnost pješačko-biciklističkog projekta u povijesnoj jezgri grada. Na dostupnoj fotomontažici ili simulaciji “rekonstrukcije” i/ili uređenja okoliša oko spomeničke baštine Meštrovićevog paviljona kako ju izvodi Studio ELLE, zainteresirani građanin primijetit će da se bandićevski “futurizam izvrsnosti” preinakom postojeće vizure Meštrovićevog paviljona sastoji od banalnosti koje vrijeđaju ne samo urbanističku, nego i onu najdelikatniju, zdravoseljačku inteligenciju građanina i/ili slučajnog prolaznika.
Burna reakcija
Umjesto, naime, dosadašnje hortikulturne opreme, pejzažne ili perivojne arhitekture koja je okruživala Meštrovićev paviljon desetljećima (a kojoj, prema povijesnim izvorima, uopće nije bio sklon idejni začetnik Paviljona kipar Ivan Meštrović), iz projektne izvedbe Studia ELLE izniknut će bandićevski aseptično rješenje. Umjesto drveća: običan travnjak. Betonska stazica i “funkcionalne” betonske klupice na kojima će umorni građani (bez prirodne svježine sjene stabala) odmoriti na zvizdanu ili kiši, dok tobože čekaju tramvaj ili koga već.
Nestaje zelenilo, sporadični hlad, habitus izrazite mirnoće tog prostora u kojemu su uživale generacije stanovnika, prolaznika, srednjoškolaca, djece. Hlad drveća s pogledom na legendarne, udobno hladne, prijateljske stepenice od bračkoga kamena kojima je okružen Paviljon poznat je, uostalom, s naslovnice Azrina albuma “Filigranski pločnici” iz 1982. Fotograf Mijo Vesović “okinuo” je fenomenalan, (preko srži problema) zagrebački prizor Džonija Štulića s klincem školarcem u “onom” hladu prolaza prema Džamiji, dok se u drugom planu fotografije vidi plavi fićo milicije…
Naravno, koga briga za popkulturni inventar, sentimenti su podložni truleži poput Kraševih bombonjera. Samo budale, navodno, sline nad dokazima kulturnog kapitala i historijskoj kvaliteti javnog prostora, svima “presuđuje barbarizam promjene”. Delanje je stvar mijene.
U smislu te proste ideje, ovoga travnja su hortikultur(njački) radnici Zrinjevca počupali (pretjerujemo, pažljivo su iskopali da bi premjestili) drveće dviju prekrasnih magnolija u cvatu što su desetljećima oplemenjivale okoliš, da ne kažemo – pogled na Meštrovićev Paviljon ili Džamiju. Radni proces iskopavanja i premještaja tekao je hladnokrvno, ali je reakcija građana na izmještaj magnolije i tužni prizor preostale rupčage sljedećeg dana bila, očekivano, burna.
Zaumna reakcija
Uklanjanje magnolije izazvalo je građanski revolt. Oformljena je inicijativa “Vratite magnoliju” gdje se jasno poručuje da građani žele drveće, a ne Bandićev beton i klupice. Inicijativa, koju čine Pravo na grad, predstavnici arhitektonske struke, Sindikat biciklista, stanari Trga žrtava fažizma, Inicijativa “A kad će park”, 1POSTOZAGRAD i Zelena akcija, održali su i konferenciju za medije na Trgu: zatražili su hitnu obustavu radova, javno predstavljanje projekta “Pješački centar izvrsnosti”, zaštitu zdravog biljnog fonda i vraćanje stabla magnolije na mjesto s kojega je uklonjeno.
Svoje su zahtjeve uputili svim relevantnim adresama: navodimo ih da se čitatelji/ce na vlastite oči uvjere kako gradski i nacionalni instrumenti zaštite zdravog urbanizma postoje, ali zaludu. Inicijativa je bez veze trošila hartiju da prosvjednu notu pošalje: Službi za inspekcijske poslove zaštite kulturne baštine Ministarstva kulture, Uredu gradonačelnika, Gradskom uredu za prostorno uređenje, izgradnju Grada i graditeljstvo; Gradskom uredu za strategijsko planiranje i razvoj Grada, Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode i zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Odgovor je izostao, iako nije izostala očekivano zaumna reakcija gradonačelnika. “Što se tiče ‘Džamije’ i Trga žrtava fašizma tri puta će biti ljepši nakon uređenja i dva puta više će imati magnolija i dva puta svega drugog drveća koje je ondje bilo. Osobno ću posaditi prvu magnoliju za šest mjeseci kada se trg bude hortikulturno uređivao”, rekao je Bandić HINA-i.
Osobno smo, međutim, svjedočili “izmještaju” (više masakru motornom pilom, ali to je ionako stvar subjektivne procjene) običnog, jedva uglednog stabla tise koje je nekoć bilo susjedno paru ružičastih magnolija. Prekasno za stablo obične tise (je li zbrinuta, nije poznato), jer njezina neupadljivost nije, razumljivo, ušla u naslov Inicijative “#vratitemagnoliju” koja ovih dana s pravom ne posustaje nego najavljuje nove prosvjedne akcije.
Ali u koordinaciji s ubojstvom dragocjene flore, oskrnavljeno je i tijelo Meštrovićeva paviljona. Radnicima u procesu “restrukturiranja Trga žrtava fašizma” naloženo je da prosto-poto razbiju stepenice bračkoga kamena koji su organski vezani uz Paviljon. Organska cjelina je nepovratno uništena, da bi “oštećene stepenice bračkog kamena zamijenile betonskima”.
Otpor na tlu srednjoklasne žudnje
Uostalom, za Telegram je sve napisala Zrinka Paladino, rijetko hrabra predstavnica arhitektonske struke, nekadašnja zamjenica pročelnika zagrebačkog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode: “Blokovi bračkog kamena zbog čije je cijene pred osamdeset godina gradnja u nekoliko navrata zaustavljana, danas se uklanjanju i smjenjuju zamjenskim betonom i oblogom kao da je riječ o intervencijama na nekoj nevažnoj provincijskoj gradnji, a ne vrijednom, pojedinačno zaštićenom kulturnom dobru”. A kad se umorimo od nizanja urbicidnih bandićevskih činjenica pred kojima opreka provincijske kuće i zaštićenog kulturnog dobra donosi nula bodova, ostaje pitanje političkih činjenica i/ ili politike otpora. Što se može učiniti?
Pitanje strategije otpora bandićevskoj devastaciji javnoga prostora u Zagrebu ima dugu povijest borbe, ali i neuspjeha. Prošlo je deset godina od najvećeg, optimizmom argumenata oplemenjenog i sa preko 54 tisuće potpisa prikupljenog, prosvjeda s višemjesečnim javnim, incidentnim prosvjedima u organizaciji nevladine platforme Pravo na grad u ime sprečavanja narušavanja donjogradskog bloka – gdje danas mirno caruje podzemna garaža, šoping zona i biznis prostori “Centra Cvjetni”.
Od niza kvartovskih bitaka kojima su stanovnici pokušali pružiti otpor Bandićevim barbarima, svježa je prošlogodišnja uspomena na građanski prosvjed “Savica protiv Bandića” gdje je gradonačelnik, deklarirani zaljubljenik u “zelenilo i vjeverice koje skakuću drvećem od Sljemena do Gajeve ulice”, odlučio uništiti travnate površine “modernim parkom”. U ovom, novom slučaju koje građane okuplja pod marketinškim znakom #magnolija zanimljivo je, ipak, postaviti strateške (retoričke?) stupove političke borbe: kad je riječ o zaštiti urbanizma i povijesne arhitekture.
Protiv bandićevskog terora, dalekosežnog zločina nad arhitekturom kao općim dobrom. U taktici i retorici političke borbe protiv bandićizma kao provincijalnosti mišljenja prema kulturnoj baštini bilo kojeg tipa ili (organske, pejzažne, anorganske) forme, valjalo bi misliti na konkretnost terena i materije. Na klisko tlo kvartovskog političkog otpora kao (naglašenog) izraza srednjoklasne žudnje prema, jedino, izgubljenom pogledu na rascvjetalu magnoliju “koje nigdar više ne bu”. U meritumu je, naime, realizam devastacije arhitektonske jezgre grada.
Malograđanska sentimentalnost
Politička platforma Zagreb je naš na prošlim lokalnim izborima je u tom smislu i na tim strateško-političkim točkama postavila dobre temelje. U predizbornim kvartovskim okupljanjima, “neobaveznim“ razgovorima s građanima i naizgled banalnoj brizi u projektu “manje smeća više cvijeća”, uspjeh politizacije važnih infrastrukturnih pitanja grada i njegove najmanje, ali najvažnije jedinice ili kvarta – nije izostao. A pitanje što rade i kako se članovi platforme Zagreb je naš kao zastupnici Gradske skupštine krvavo bore protiv omniprisutnih pojava bandićizma, nažalost ostaje medijski teško dohvatljiva roba. Jer su nezavisni mediji, kao što je poznato, baš zbog ovakvih “problema” (ne samo) lokalne političke prirode, ubijeni po nalogu nacionalne kulturne politike.
Stara činjenica. Što bi, međutim, ovdje moglo biti novo i oplemenjujuće? Možda retorika političkog otpora što je, najprije, svjesna kapitala modernističke arhitekture? Svjesna da će, doista, “starija i ljepša” magnolija možda zasjati na sličnom mjestu oko Meštrovićeva paviljona, ali brački kamen nažalost neće proviriti ispod betonske oplate?
Neizmjerno je glupo “uspoređivati” žal nad iščupanom magnolijom i tupilo udarca nad Meštrovićevim bračkim kamenom: na tu nas je banalnost svela bandićevština, povijest neuspjeha kvartovskih okršaja s bagerima. Ali i prvoloptaška malograđanska sentimentalnost zbog koje, uvijek, cvijet magnolije “bolje miriši” od prizora grbavih, kamenih stepenica oko “Džamije” u centru Zagreba.
Najava sljedeće devastacije
Par blokova dalje ali svejedno u centru grada, svake godine o kasnom proljeću u Zagrebu caruje festival “Design District Zagreb”. Turistički formuliran i formatiran, riješen da brendira centar grada kao cool mjesto sinergije različitih umjetničkih i paraumjetničkih disciplina. Ništa loše, samo dobro: srednjoklasna idila u kojoj je svatko, na par sati, pozvan da uživa kvalitete idealnog kvarta. Šteta, međutim, što naglasak “senzibilizacije” građana na potencijale kvarta kao kvalitete kolektivnog dobra nikad nije “pomaknut” na arhitektonski kapital. Kuće i nebodere kao dokaze socijalističkog modernizma (ili ranijeg razdoblja, svejedno). Ili je pak dizajnerski tako namjerno, ali posredno riješen “pogled prema arhitektonskom kapitalu”: isprike ako to ne razumijemo.
Na organizam Meštrovićeva Paviljona, kao vrhunskog dokaza kapitala domaće moderne arhitekture i ključnog mjesta političih, ideoloških promjena prošloga stoljeća, ovih je dana izvršen atentat. Što onda znači nešto razbijenog bračkog kamena, postavljenog ranih desetljeća 20. stoljeća? Ima li fizički udarac maljem na prastari, oštećeni, neprilagodljiv bijeli brački kamen ikakav politički učinak? Ili pak moraliziramo magnoliju, pretjerujemo nad bašćinom? To ćemo sve uskoro vidjeti, pristojno nam je ponuđeno da u iščekivanju ishoda, buljimo u simulacije “novoga” Trga žrtava fašizma. Dok gradonačelnik ne izabere novu lokaciju koju će “preurediti”.
Ili da, možda, “futurističke” fatalno ostvarive planove bandićevaca ubuduće ne ostavimo stručnoj platformi malobrojne, javno i kritički raspoložene urbanističke i/ili arhitektonske struke? Jer je svaka stepenica Mešrtovićeva paviljona najava devastacije sljedeće Bandićeve intervencije u “staru i oronulu” arhitekturu grada: možda baš u vašem kvartu.