Iako je europska imigracijska situacija trenutno pod kontrolom, to nipošto ne znači da Europa ima funkcionalnu migracijsku strategiju.
Peteročlana obitelj izbjeglica iz Sirije čije su doseljavanje u Zadar, grad na hrvatskoj obali Jadrana, u januaru mediji popratili s nadom u uspjeh makar jedne integracijske priče, svega nekoliko mjeseci kasnije odselila se iz Zadra i Hrvatske odlučivši vratiti se u Tursku, računajući da će se usprkos nesigurnoj situaciji u toj zemlji ipak lakše snaći.
Kako piše Slobodna Dalmacija, obitelj je otišla razočarana: “Od svega što su nam obećavali, prije svega odgovarajući smještaj i liječničku pomoć za mog trogodišnjeg sina kojemu je hitno potrebna operacija noge, ništa se nije dogodilo. Ni kuće, ni doktora. Toliko puta sam ih zvao, molio da to riješe, ali ništa. Jučer sam dobio putovnicu i odlazimo iz Hrvatske”. Obitelj je trebala imati osiguran smještaj i svu potrebnu pomoć dvije godine, dok se ne “adaptiraju i integriraju”. Međutim, sin obitelji ima zdravstvenih problema te će uskoro trebati operaciju, no dok smo mi u Hrvatskoj navikli na višegodišnje čekanje na preglede poput magnetske rezonance, Sirijci očito nisu. Govori nam to i o razlici funkcionalnosti javnih usluga u predratnoj Siriji i Hrvatskoj. Činjenica da je dijete za magnetsku rezonancu naručeno sedam mjeseci nakon zakazanog datuma operacije, bila je čini se kap koja je prelila čašu.
Ekonomija i javni sektor
Opisani slučaj pokazuje da je imigracijska politika puno više od pitanja otvorenih ili zatvorenih granica, te da njezina uspješnost ovisi i o stanju javnog sektora kao i ekonomije neke zemlje. Iako sve češće prisutan u medijima koji prate rad EU, ovaj se aspekt u europskom diskursu o smjeru razvoja zajednice država pojavljuje periferno i paušalno. U središtu europskih rasprava o migraciji umjesto socijalne i ekonomske politike nalaze se sukobi između država centra i periferije, što nikako ne vodi većoj jedinstvenosti EU.
Okvir nadolazećeg europskog samita postavlja se u skladu s tim sukobima. Od energetike, preko raspodjele sredstava europskih fondova, do zatvaranja granica šengenske zone čak i prema članicama EU, sukob centar – periferija, ili zapad – istok ponovno postaje sve aktualnijom podjelom. Samo mjesec dana ostalo je do novog europskog samita o imigracijskoj politici, a umjesto strateškog fokusiranja na povezivanje i osnaživanje javnog sektora i socijalnih politika kao i ekonomije s migracijskom i politikom azila, Europa još jednom pokazuje da nije zrela i da nema mehanizme suočavanja sa svojim strukturnim problemima.
Igra optužbi uglavnom se svodi na zemlje europskog centra koje prozivaju članice bivšeg socijalističkog bloka za odbijanje migranata, te im radi toga prijete obustavom sredstava strukturnih fondova – neovisno o tome što se u još jednom krugu istraživanja pokazalo da brojne članice, uključujući i Hrvatsku u fondove EU više daju nego što iz njih povlače. Kao primjere, zemlje centra pritom navode južne europske članice poput Italije “na čije obale migranti pristižu već pet godina”. No, poučene grčkim slučajem, zemlje istočne periferije, primarno Poljska, Mađarska i Bugarska, ne pokazuju namjeru širom otvoriti svoje granice te se naći u bezizlaznoj situaciji u kojoj se nalazi Grčka, ne baš prepuštena sama sebi, ali ne baš ni ohrabrena europskom solidarnošću. Također, poučeni primjerom njemačke kancelarke Angele Merkel koja je izgubila značajan dio potpore nakon što je imigrantima otvorila njemačke granice te potom jedva sastavila kompromisnu vladu, političari istočne periferije ne planiraju ni izgubiti izbore na imigrantskim temama, posebno pod teretom paneuropskog jačanja ekstremne desnice.
Pitanje socijalnih politika
Uza sve ove probleme, dobrim dijelom pojačane mjerama štednje implementiranima proteklih desetak godina, tu je i goruće pitanje unutarnje europske migracije radne snage s istoka na zapad, pri čemu istočne zemlje ostaju u situaciji izrazito niskih nadnica i pomanjkanja visokoobrazovane radne snage koja emigrira na zapad. Rumunjska, zemlja iz koje je emigrirao veliki dio medicinskih radnika, uvela je inovaciju, nudeći vlastitoj dijaspori, odnosno etničkim Rumunjima iz susjednih ne-EU zemalja, posebne privilegije pri zapošljavanju. Ovakve “krađe” obrazovanog kadra postaju preferabilnija politika rješavanja krize radne snage od otvaranja granica imigrantima.
Umjesto dakle, da se EU suoči sa svim ovim problemima, da imigracijski problem mora rješavati zajedno s novim jačanjem socijalnih usluga, s progresivnim politikama zapošljavanja i egalitarnijim pristupom Uniji, EU se trudi disfunkcionalnost vlastitih politika prikazati kao sukob istoka i zapada. Takav pristup može rezultirati samo njezinim raspadom, EU jedva da još uopće kontrolira istočne članice, a pristup kažnjavanja kojim je krenula može samo dovesti do daljnjeg izoliranja ovih zemalja od zemalja europskog centra.
Da stvar bude gora, staro stanovništvo EU znači sve veći udio pasivnog stanovništva u ukupnoj populaciji, odnosno sve veći javni socijalni teret. Istovremeno dok Europa tone u demografski minus, Afrika raste. U narednim se dekadama očekuje još veći pritisak ekonomskih migranata iz nerazvijene Afrike u Europu. Primjerice, kako piše Financial Times, na talijanske obale posljednjih godina najviše pristižu izbjeglice iz Nigerije, zemlje čija je populacija s 45 milijuna koliko je brojala u 60-im godinama 20. st do danas narasla na 187 milijuna, a očekuje se da će do 2050. brojati nešto manje od pola milijarde stanovnika (410 milijuna). Prema podacima Europske komisije, piše Financial Times, do 2060. populacija Nigerije bit će veća od ukupnog zbroja stanovnika EU27. Ukupno će populacija Afrike u narednih 30 godina narasti na više od jedne milijarde stanovnika. Ekonomija Afrike u kombinaciji s klimatskim promjenama, učinit će pritisak na europske granice još većim.
Umjesto ping-ponganja političkom odgovornosti, nadolazeći europski samit bio bi učinkovit ukoliko bi se Europska unija ozbiljno uhvatila u koštac i strateški sagledala sve opasnosti koje nam prijete, jer u protekle dvije godine, ne može se reći da se Europa uspješno nosila s izbjegličkom krizom. Ona se mora rješavati adekvatnim ekonomskim, klimatskim i socijalnim politikama, na opću dobrobit globaliziranog svijeta, a ne samo ekonomske koristi zapadnih članica i političku korist elita istočnih članica. U suprotnom možemo očekivati daljnji rast desnog ekstremizma, netolerancije i općeg beznađa.