Smrt mladog Banjalučanina Davida Dragičevića već više od mjesec i pol dana predstavlja središnje političko pitanje u Republici Srpskoj. Vlast i represivni aparat prema svemu sudeći štite njegove, zasad nepoznate, ubojice, a narod na ulicama zahtijeva pravdu. Iz privatne tragedije nastao je socijalni pokret kojeg se vlast evidentno boji.
Večeras će se četrdeset i šesti dan zaredom u centru Banja Luke, na Trgu Krajine, okupiti narod predvođen Davorom Dragičevićem. Davor Dragičević otac je dvadesetjednogodišnjeg Davida čije je tijelo 24. ožujka pronađeno na ušću rječice Crkvene u Vrbas u širem centru glavnog grada Republike Srpske. To je jedina činjenica kojom se trenutno može baratati sa sigurnošću. Sve ostalo u slučaju smrti Davida Dragičevića je i dalje pod velikim upitnikom.
To se pogotovo odnosi na prve interpretacije, odnosno “rezultate istrage” koji, blago rečeno, bacaju sumnju na rad istražnih organa i njihovih predstavnika: MUP-a Republike Srpske (načelnik Uprave za organizirani kriminal Darko Ilić te direktor policije Darko Ćulum), tužiteljstva (u ovom slučaju tužitelj Dalibor Vrećo), a onda i patologa (Željko Karan). Toliku sumnju da narod koji se okuplja svake večeri u Banja Luci, a onda i drugim gradovima Republike Srpske gdje to nije zabranjeno otvoreno govori o umiješanosti vrha represivnog aparata entiteta u skrivanje jednog po svemu sudeći – ubojstva.
Naime, prvi rezultati istrage koji su potaknuli i prve javne reakcije mogu se podvesti pod zaključak o tzv. zadesnoj smrti, odnosno smrti koja je nastupila slučajno, a u ovom slučaju utapanjem nesretnog mladića. Zaključena istraga koja je trajala svega dva dana od pronalaska tijela pokazala je da se mladić te iste večeri prije nego što je skončao u plićaku Crvenke, potukao s par vršnjaka, opljačkao obiteljsku kuću u naselju Lauš te usput pojeo burek prije nego će svoj pohod završiti u rijeci pored tvrđave Kastel.
Kriminalizacija institucija
Svakom laiku ili poluozbiljnom pokloniku BBC-evih kriminalističkih serija, rekonstrukcija događaja oko nestanka (prijavljenog 18. ožujka), a onda smrti mladog Dragičevića, čini se kao čisti “šupljak”. To se ubrzo i potvrdilo kad su u javnost počeli izlaziti snimke koje upućuju na nekonzistentnosti u službenoj priči i trasi kretanja Davida te kobne noći kako je prvotno utvrdio MUP RS-a, a na istragu je dodatnu sumnju bacilo i ponašanje policajca tijekom samog uviđaja u opljačkanoj kući koje je također bilo zabilježeno kamerom. U konačnici je došlo i do drugog obdukcijskog nalaza po zahtjevu roditelja koji je pokazao da mladić nije život skončao 18. marta kako se prvotno tvrdilo, nego nekoliko dana kasnije te da je pitom pretrpio udarce tupim predmetom po glavi koji nisu prvotno zabilježeni i javno obznanjeni na prvoj presici MUP-a 26. ožujka.
U međuvremenu je “slučaj” Davida Dragičevića postao pokret predvođen ocem Davorom koji je pokušavao na sve načine saznati istinu o smrti svoga sina. Dok su institucije “radile svoj posao”, u Banja Luci je nastajao pokret građana uz potporu nezavisnih novinara koji su različitim putevima i vlastitim kanalima uspijevali kroz proteklih mjesec i pol dolaziti do informacija i javno ih obznanjivali radeći posao institucija i javne televizije koja se još jednom pokazala nepopravljivo bezočnom. Medijski nalazi su upućivali na to je David vjerojatno otet, više puta pretučen i u konačnici bačen u rijeku što istražni aparat nije utvrdio ili je pak odgađao da dođe do tih zaključaka.
Svojevrsna kulminacija događanja vezanih za ovaj slučaj desila se u nedjelju popodne kada je MUP RS-a izdao priopćenje u kojem se implicira da će biti primorani uhititi Davora Dragičevića zbog “kriminalizacije policije” RS-a, kako stoji u dopisu puštenom u prošlu nedjelju popodne. Policijske strukture je očito počela iritirati službena retorika prosvjeda i nastalog pokreta Pravda za Davida koji je inzistirao na odgovornosti i suučesništvu institucija RS-a u Davidovu ubojstvu. Zanimljiva sintagma “kriminalizacija institucija” za koju je MUP optužio oca Dragana i okupljene novinare i građane, zapravo upućuje na srž cijele priče. Paradoksalno i tragično, nerasvijetljeno Davidovo ubojstvo rasvijetlilo je sustav i institucije Republike Srpske koje su postale isključivo ekspozitura elite, a sada očito i svojevrsnog deep state-a i kriminalnog miljea koji pokušava na sve načine sakriti istinu o smrti ovog mladića. A indicije koje je najjasnije dosad izrazio novinar Slobodan Vasković, upućuju upravo na te paralelne strukture kao odgovorne za skrivanje Davidovih ubojica koje očito dolaze iz banjalučkog podzemlja i “gengova” organiziranih oko narko-biznisa.
Pritom se metafora “kriminalizacije institucija” ne odnosi samo na institucije i društvo Republike Srpske. Bez velikog truda, to se da primijeniti i na ostatak BiH, a onda sa sitnim preinakama i na matricu funkcioniranja perifernih tranzicijskih država i njihovih institucija. David je tek zadnji u nizu djece posrednih i neposrednih žrtava sustava i “društva bez utjehe“: Denisa Mrnjavca, Dženana Memića, Mahira Rakovca i njihovih roditelja. Društva u kojem nema “institucionalnog okvira” za utjehu i žalovanje, ali ima za ubijanje djece i zaštitu njihovih ubojica.
Narod kao institucija
Postratna bh. tranzicija se gradila na način da je stvorila okrutne, nedostupne, zatvorene i nacionalno obilježene institucije. Taman u skladu sa neoliberalnim principima oduzimanja ingerencija javnom sektoru i odumiranja socijalne države. I to sve uz blagoslov međunarodne zajednice, provedbu domaćih političkih elita i aktivno ignoriranje tih procesa od dijela glomaznog NGO-sektora. Institucije su tako postale privatne filijale elite, potpuno nedostupne i odbojne narodu.
I što je onda narodu preostalo nego da sam provodi istrage, da sam izvlači i plasira slike i snimke u javnost, da sam politizira “zadesne smrti” svoje djece, da se sam organizira po ulicama i trgovima i da na neki način izbriše ili bar na trenutak izmjesti politike identiteta kojima su svi određeni i obilježeni u trenutku kada se obrate institucijama, a kamo li traže od njih nešto više – poput proceduralno validne i na dokazima utemeljene istrage. Tome svjedoči i masovna potpora ocu Davoru i Pravdi za Davida koja dolazi sa svih strana Bosne i Hercegovine, regije, ali i dijaspore i ni na koji način nije nacionalno obilježena već svjedoči svojevrsnoj spontanoj viralnoj i realnoj solidarnosti.
U takvim trenucima narod koji se organizira mijenja državu (u dvostrukom značenju tog glagola), postaje prijetnja vlasti i njenom aparatu, što je vidljivo iz panične i neusklađene reakcije predstavnika institucija koji su svakodnevno kroz službene medije isprobavali sav asortiman tipičnih difamacija usmjerenih prema pokretu Pravda za Davida: od toga da je riječ o Soroševim i američkim plaćenicima, da se protesti vode iz Federacije BiH i sarajevskog obavještajnog miljea, a jedna od ogavnijih medijskih kampanja bila je pokušaj svojevrsne patologizacije Davidova oca koji je odlučio od privatnosti smrti svoga sina – natjeran sustavom – napraviti politički događaj da bi saznao što je do te smrti dovelo. Jer, ništa drugo mu nije preostalo.
Jedan u nizu
Na tom tragu, ne treba se ustručavati Pravdu za Davida gledati i u svojevrsnom političkom kontekstu. To je sigurno prvi istinski događaj naroda u Republici Srpskoj, ako izuzmemo prosvjede sindikata protiv Zakona o radu prije nekoliko godina ili okupljanja po nacionalnoj osnovi. Događa se nekoliko mjeseci prije izbora i samim tim njegova politička važnost je neupitna čemu svjedoče i reakcije predsjednika RS-a Milorada Dodika koje se mogu mjeriti od histeričnih do pomirljivih (čemu je rijetko sklon). Činjenica da stalno odgađa službenu kandidaturu za člana predsjedništva BiH ne govori toliko o strahu od razjedinjene i kukavne opozicije, nego vrlo vjerojatno o strahu od Davora Dragičevića i pokreta koji se u međuvremenu proširio i na ostale veće gradove RS-a: Modriču, Bijeljinu, Prijedor.
Pritom Dodiku s druge strane ne stoje standardni protivnici na koje je navikao, odnosno predstavnici tzv. političkog Sarajeva, nego “njegov” narod koji predvodi nepotkupljivi ratni veteran i očajni otac kojeg ne može odstraniti standardnim taktikama što je pokazala uzaludna medijska kampanja i tragikomičan zahtjev prema Ambasadi SAD-a da objasni na čijim računima su završile donacije od 12 milijuna maraka, implicirajući vezu pokreta i politike SAD-a. Pritom, ta cijela situacija pokazuje da Dodik, koji se voli predstavljati kao jedini vladar političkih i ekonomskih procesa u RS-u, očito ne vlada svim procesima i to ni pola godine prije izbora koji bi mogli okončati njegovu vladavinu.
Davidova je smrt tako od privatne tragedije polako postao socijalni pokret koji svakodnevno raskrinkava institucionalni, a onda i klasni aranžman Republike Srpske, prijeti njegovoj stabilnosti, a onda i stabilnosti elite koja trenutno drži vlast i koja je u zadnja dva mandata stvorila situaciju u kojoj se mogao desiti “slučaj David”. Unatoč pokušajima opozicije, a za pretpostaviti je i stranih vlada da utječu na tu situaciju, riječ je i dalje o autentičnoj gomili ljudi koja si ima za pravo reći da predstavlja narod RS-a sa svim svojim razlikama. Smrt mladića, sama po sebi, ne bi trebala biti prostor politizacije i u nekim drugim okolnostima bila bi riječ u najmanju ruku o nepristojnom činu. Međutim, u slučaju BiH u kojoj je politička retorika zasnovana na dvadesetogodišnjoj politizaciji kostiju, valjda se trebala desiti smrt jednog mladića rođenog 1997., dakle poslije ratnih užasa, a da bi se pokazalo do koje mjere taj užas i dalje traje u drugačijem aranžmanu. David je bio tek jedan u nizu. Osim što se i dalje ne zna kako su izgledali njegovi zadnji sati i tko su njegove ubojice, on i mrtav na sebi mora nositi teret nagomilanih tužnih sudbina, propalih života i frustracija koji se prvi put u ovoj državi kanalizirao u organiziran otpor.