Odete li na izložbu “Šezdesete: mit i stvarnost” u zagrebački Muzej za umjetnost i obrt više ćete saznati o ideološkim potrebama današnjice nego o kontradikcijama šezdesetih. A te su kontradikcije nezaobilazna etapa za razumijevanje povijesnog razvoja tih potreba.
Aktualna izložba zagrebačkog Muzeja za umjetnosti i obrt (MUO) “Šezdesete: mit i stvarnost”, strateški otvorena pred dugi prvomajski vikend pa sve do kraja rujna, to jest kraja sezone, očito cilja biti u vrhu zagrebačke turističke ponude za 2018. godinu. Promišljanje kulturnog programa kao turističke ponude ne čudi, pogotovo s obzirom da je riječ o instituciji smještenoj u sam centar Zagreba, zonu koja se posljednjih godina intenzivno ribrenda prema parametrima turizma. Time slijedi službenu politiku kako Hrvatske tako i Europske unije, koja je odavno napustila ideju kulture kao sfere zaštićene od tržišnih odnosa, otvorivši prostor za liberalizaciju i komercijalizaciju.
Iz te perspektive plus je da se kompleksna struktura zbivanja iz šezdesetih godina na izložbi uplošnjava poput retro tapete. Dvanaest soba pretrpano je najraznolikijim izlošcima kojima se nastojalo pokriti sve sfere života u SR Hrvatskoj šezdesetih godina. U četiri zida jedne tipične prostorije tako je doslovno stalo: perilica rublja, fotografija spomenika NOB-u, televizor s epizodom dokumentarne serije o jugoslavenskoj arhitekturi (koja je inače dostupna i na javnoj televiziji), prvomajski plakat, tačke s natpisom TAXI i još ponešto, a tu je i jedan express lonac. Dosljedno provedena kakofonija rezultat je rada kustosa Zvonka Makovića, povjesničara umjetnosti potpisanog i kao autora koncepta, i Miroslava Gašparovića, ravnatelja MUO-a, s čak 17 suradnika na izboru građe. Čini se da je njihova suradnja tekla paralelnim tokovima, bez mnogo doticaja i zajedničkog promišljanja o tome što se i kako o šezdesetima želi reći.
Za svakog ponešto
Iako bi, doznajemo iz medija, postav trebao predstaviti šezdesete kroz nekoliko cjelina, svaka soba liči drugoj kao jaje jajetu, s iznimkom manjih prostorija u kojima se jasnije izdvajaju tek dvije teme. Trst kao topos ostvarenja prekograničnih shopping aspiracija i djetinjstvo – oskudno prezentirano s relativno malo materijala, kao da socijalistička Jugoslavija nije mnogo marila za nove naraštaje. Kultna dječja enciklopedija Svijet oko nas, čije ilustracije modernizacijskih procesa i novih društvenih odnosa danas plijene pažnju i formom i sadržajem, zatvorena je iza stakla, iako je riječ o artefaktu široke potrošnje koji se mogao prezentirati daleko zanimljivije i demokratičnije.
Da stvar bude gora, ispod pionirske kape i marame našla se pogrešna legenda, a najviše je prostora dano reklamnom panou “Dječja štednja Pčelica” u vlasništvu Zagrebačke banke, za koju je rađen davne 1971. godine. Današnja banka, u vlasništvu talijanske UniCredit grupe, jedan je od sponzora izložbe pa je usput u postav umetnut “dječji kutak” sa propagandnim materijalom u formi slikovnice. Toliko o postideološkoj današnjici naspram (socijalističkom) ideologijom kontaminirane prošlosti, što je pozicija koju dominantna strujanja u domaćoj povijesti umjetnosti redovito zauzimaju.
Ideja o bauku ideologije iskomunicirana je na izložbi kroz dva elementa postava. “Smrt fašizmu, sloboda narodu”, “Tito, partija, omladina, akcija”,”Kolektivno odlučivanje, pojedinačna odgovornost”, i još nekoliko poznatih parola nalazimo na neočekivanim mjestima: u kutu, između dva izloška, na štoku, velikih taman toliko da nam ne promaknu. Drugi podsjetnik na ideologiju koja prati izobilje šezdesetih poput svrbeža komarca auditivne je prirode: isječci srčanog, polu razumljivog Titovog govora svakih dvadesetak minuta glasno proparaju prostor. Iako neki od stručnih suradnika, poput povjesničara svakodnevice Igora Dude, pažljivo interpretiraju svoje izloške u društveno-političkom kontekstu omogućujući strpljivom posjetitelju da donekle nazre kompleksan odnos između, primjerice, planske industrijske proizvodnje i planski osmišljenog turizma za radničku klasu, opći dojam suočavanja s ideološkom pozadinom i političkim kontekstom ostaje razočaravajuć. Tako su recimo arhitektonska ostvarenja interpretirana isključivo u formalnom ključu, iako je upravo za njih najmanje vjerojatno da bi nastala u bilo kojem drugom društvenom uređenju. Natuknice o političkom kontekstu gube se u moru izložaka, tretirane isto kao i legende s opisima konkretnih izložaka, a vremenska lenta, koju nalazimo tek pred kraj obilaska, brbljavi je kolaž urađen po principu “za svakog ponešto”.
Dvije liberalizacije
Nije u pitanju samo nesnalaženje s kompleksnim nasljeđem, već i svjesna odluka autora i barem dijela suradnika, čitljiva iz njihovih medijskih nastupa i same izložbe, da se šezdesete interpretiraju kroz slavljenje konzumerizma i liberalizacijskih procesa. Osim višekratnog isticanja potrošačke kulture kao nove partijske politike, nije slučajno da popratni tekstovi redovito naglašavaju individualne ličnosti dok institucije ostaju u drugom planu. Tu je Mihajlo Arsovski kao autor kultnih plakata Teatra &td, ali ne i Studentski centar (SC) kao ključno mjesto eksperimentalne umjetničke produkcije te žarište socijalizacije kroz specifični model sveobuhvatne podrške široko dostupnom studiranju. Tu je Bernardno Bernardi kao dizajner kultnih fotelja, ali ne i Radničko narodno sveučilište Moša Pijade (RANS) iz kojeg su uzete, čija nova zgrada, remek-djelo arhitekata Nikšića i Kučana, svoja vrata 1961. otvara i nepismenim radnicima i posjetiteljima Muzičkog bijenala.
Pored gomile sjajno oblikovanih predmeta iz kuhinja naših baka, nije mnogo važnosti pridano ni Centru za industrijsko oblikovanje (CIO), a isti je tretman doživjela i sama industrija. Proces industrijalizacije, kao i imena nekih tvornica, spomenuti su, stječe se dojam, tek reda radi. Posebno je to očito kod izložaka koji se tiču mode i odijevanja: imena dizajnerica i manekenki u prvom su planu, a izloženi predmeti proizvedeni su u Italiji ili Francuskoj. Umjesto odjeće široke potrošnje kakvu je proizvodilo Kamensko, Varteks ili bilo koji drugi tekstilni div, već u prvoj sobi pred nama je haljina u kojoj je stanovita gđa Serdar, supruga rektora zagrebačkog Sveučilišta, pohodila vrtnu zabavu engleske kraljice, made in France.
Ipak, u jednome autorima treba dati za pravo: sve su to šezdesete. I Borosane za radnicu (koje na izložbi doduše nismo našli) i talijanske cipele za crvenu buržoaziju. Opismenjavanje radnika i široko dostupno studiranje, građanska kultura i umjetnost urbanih individualaca koji preziru socijalistički kolektivizam. Kontradikcije šezdesetih djelovale bi manje zbunjujuće da su promotrene na pozadini ekonomskih i političkih procesa, prije svega liberalizacije koja je, kao svojevrsni buzzword ove izložbe, shvaćena tek kao “popuštanje partijske stege”. Ona je ipak mnogo više, ako ne i nešto sasvim drugo.
Izostanak političko-ekonomske pozadine
Već krajem pedesetih Jugoslavija pristupa svjetskom trgovinskom sporazumu GATT-u, sklapa prve sporazume s MMF-om, uvodi prve međunarodne komercijalne kredite. Američka znanstvenica Diane Flaherty vidi upravo 1961. kao prijelomnu godinu jugoslavenske privrede, kada pokušaj samostalnog industrijskog razvoja zamjenjuje orijentacija na izvoz i liberalizacija trgovine. Željeni efekt ovih mjera bilo je smanjenje trgovinskog deficita koji je nastupio kao posljedica snažne industrijalizacije do tada slabo razvijenih jugoslavenskih zemalja u prethodnom razdoblju. Kako je preferiranje investiranja u industriju uzrokovalo stagnaciju produktivnosti u poljoprivredi, Jugoslavija je bila prisiljena na uvoz hrane. Dragocjene devize stoga više nisu mogle biti ulagane u kapitalna dobra u industriji, što bi bilo omogućilo nastavak rasta i osiguralo veću industrijsku produktivnost.
Nevolje s razvojem industrije postale su očite 1960. godine kad se prvi put nakon osam godina bilježi prestanak rasta, da bi naredne godine došlo do pada stope industrijske proizvodnje, nestabilnosti i porasta cijena. Tako je 1961. kao kompenzacija donesen tzv. Zakon dohotka, kojime se prema povjesničaru Dušanu Bilandžiću “prvi put od uvođenja radničkog samoupravljanja ne propisuje koliko će se iz čistog prihoda izdvojiti za osobne dohotke, a koliko za poslovni fond, tj. za akumulaciju, za proširenje proizvodnje, za nova ulaganja u izgradnju i proširenje poduzeća – to je sada autonomno pravo radnih kolektiva.” Iako se Zakon može činiti logičnim nastavkom samoupravljanja – mogućnost odvajanja više sredstava za dohotke, tj. radničku potrošnju – da su njegovi učinci bili problematični jasno je već iz podatka da je 1961. ujedno je i posljednja godina u kojoj se bilježi rast zaposlenosti. Ta i druge liberalizacijske mjere odgovorne su i za produbljivanje razlika između bogatijeg sjevera i siromašnijeg juga, a nejednaki republički razvoj za posljedice će imati izrabljivačke prakse unutar same Jugoslavije, kao i porast međunacionalnih tenzija.
Liberalizacija, najjasnije izražena u ekonomskoj reformi iz 1964. godine koja se na ovoj izložbi gotovo potpuno prešućuje, odgovor je na objektivne poteškoće poslijeratnog razvoja i (djelomično ispunjene) želje za velikim modernizacijskim skokom. Predstavljena kao nova stepenica u razvoju samoupravljanja, na mala vrata uvela je tržišne odnose kao zamjenu za plansku, centraliziranu, državnu ekonomiju. Daleko od radikalnog zaokreta, ovaj se prijelaz odvijao unutar socijalističkog okvira, ali je ipak postavio kurs koji kontradikcije “slatkih šezdesetih” stavlja u drugačiju perspektivu. U konačnici, složeni ekonomsko-politički procesi, tek skicirani u ovome osvrtu, na izložbi u MUO nisu pokazani.
Tako se smisao gomile izložaka, u većini slučajeva poznatih javnosti kako iz svakodnevnog života tako i iz brojnih izložbi (spomenimo samo “Socijalizam i modernost”, sveo na okidače nostalgije i dopadljiv dizajn. “Šezdesete: mit i stvarnost” tako su savršeni primjer izlagačke politike koja ide na ruku trenutnim političkim odnosima. Iz današnje perspektive bi nam mnogo više koristilo na pozadini ekonomsko-političkog konteksta rasvijetliti činjenicu da su nam šezdesete ostavile bogato nasljeđe, ali i da materijalna baza koja ga je omogućila – institucije poput RANS-a, SC-a, CIO-a ili funkcionalne javne televizije i prije svega jaka industrija – više ne postoji. Uništio ju je upravo žrvanj liberalizacije.