Na ulicama hrvatskih gradova od jučer se skupljaju potpisi za dvije referendumske inicijative kojima se nastoji prisiliti parlament da prihvati dva nova zakonska prijedloga. Prema pravilima, za raspisivanje referenduma potrebno je u dva tjedna prikupiti potpise deset posto birača s prebivalištem u Hrvatskoj, što je prema trenutnim procjenama oko 380 tisuća ljudi. Obje inicijative nastale iz istog laboratorija, onog ultrakonzervativnih i klerikalnih organizacija čija je najistaknutija figura Željka Markić. Unatoč tome, čini se da prikupljanje potpisa izvode potpuno odvojeno, te da je među njima došlo do određenih napetosti i konkurencije. No o detaljima tih frakcijskih sukoba ne može se saznati puno, u skladu sa zavjereničkim metodama djelovanja tog klerikalnog univerzuma.
Obje su inicijative također nastale kao reakcija na ratifikaciju Istanbulske konvencije u Saboru, dokumenta koji je izazvao mali građanski rat na hrvatskoj desnici, ali je na kraju prihvaćen zbog potpore liberalne opozicije. Iako su uoči ratifikacije ultrakonzervativci najavljivali da će zbog nje doći do svojevrsne rodne apokalipse i općeg raspada čvrstih distinkcija između spolova, panika zbog ovog dokumenta je u međuvremenu splasnula. Unatoč tome, jedna od dviju inicijativa tiče se upravo poništavanja ratifikacije Konvencije. Ne znamo unutarnju dinamiku u ovom tajnovitom miljeu, ali čini se da je druga inicijativa prepoznala kako pitanje same konvencije s protekom vremena gubi na snazi. Stoga su oni odlučili otići korak dalje i izboriti neke trajnije prednosti.
Građani drugog reda
One se primarno odnose na promjenu izbornog zakona. Premda se ta druga inicijativa predstavlja kao pokušaj demokratizacije cijelog političkog sustava, njihovi vrlo nedorečeni prijedlozi izmjene inače vrlo nepravednog izbornog sustava prije ostavljaju dojam da žele olakšati vlastiti utjecaj na političku scenu. Izmjenama se npr. olakšava mogućnost da birači sami mijenjaju redoslijed na stranačkim izbornim listama, a upravo to je metoda kojoj su klerikalci na zadnjim izborima “progurali” svoje ljude preko HDZ-ovih lista, usmjeravajući svoju razvijenu lobističku i propagandnu mrežu na osobu umjesto na stranku. Time su ostvarili zastupljenost debelo iznad potpore koju uživaju kada se ne “šlepaju” na HDZ-ovoj mašini.
Osim toga, izmjenama se nastoji ojačati izborni utjecaj etničkih Hrvata koji ne žive u Hrvatskoj, a koji tradicionalno glasaju desnije od svojih sunarodnjaka u domovini. Time bi se na mala vrata povratila situacija iz 1990-ih, kada su glasovi “dijaspore” činili važan instrument održavanja HDZ-a na vlasti, a što je posljedično pomoglo razvoju predrasuda prema Hrvatima iz BiH u samoj Hrvatskoj. Još važnije, izmjenama bi se oduzela mogućnost zastupnicima manjina da se izjašnjavaju o ključnim pitanjima, poput državnog proračuna. Izbori sustav bi tako pripadnike manjina (7,8% stanovništva) prisilio ili da glasaju za “obične” stranke, koje gotovo nikada ne stavljaju manjine na svoje liste, ili da glasaju za bespomoćne zastupnike, čime bi de facto odustali od svog statusa ravnopravnih građana.
Test snage
Ova referendumska inicijativa pritom manipulira podacima tvrdeći da su zastupnici manjina privilegirani te da svi dobivaju malen broj glasova, a imaju zajamčena mjesta. I to unatoč tome što je npr. zastupnik Srba Milorad Pupovac – najviše na meti desnice – na prošlim izborima dobio 4300 glasova više od Zlatka Hasanbegovića te 5700 više od Brune Esih, najpopularnijih favorita klerikalaca na posljednjim izborima, čiji mandat nitko ne osporava. No srbofobija sama po sebi svakako ne predstavlja rizik prilikom prikupljanja potpisa, jer je ona u načelu ionako normalizirana u većini stranaka, kao i npr. medija. Znatno je veći problem to što malo tko od građana zapravo razumije u čemu je suština promjena koje predlaže ova inicijativa te proceduralne detalje njihovog pokušaja uvođenja etničke demokracije.
Također, za razliku od situacije 2013. godine, kada je isti klerikalni milje svoju oštricu umjesto protiv nacionalnih usmjerio protiv seksualnih manjina, aktualne referendumske inicijative čini se nemaju potporu niti jednog dijela establišmenta, bilo onog povezanog s HDZ-om, bilo onog povezanog s Crkvom. Sve to puno je veća prijetnja za njihov uspjeh čak i od frakcijskih sukoba. S obzirom na to da je njihova strategija dosad uvijek bila parazitiranje na starijim institucijama, ovo je možda i prvi put da se ultrakonzervativci sukobljavaju sa srednjom strujom hrvatske desnice. U tom smislu i ova će skupljanja potpisa poslužiti kao određena ilustracija njihove prave snage.