Usprkos nizu sudskih presuda koje nalažu promjenu Izbornog zakona i Ustava Bosne i Hercegovine, to se još nije dogodilo premda je od prve presude prošlo devet godina. Ipak, novi izbori su svejedno raspisani za ovu godinu. S obzirom na važeći zakon prijeti opasnost da implementacija izbornih rezultata dovede do paralize bh. institucija.
Politička trakavica oko izmjene Izbornog zakona u BiH traje već mjesecima i kako sada stoje stvari, ne nazire joj se kraj. Centralna izborna komisija BiH (CIK) prošlog je tjedna raspisala osme po redu Opće izbore u BiH nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma iako je implementacija izbornih rezultata, posebice u entitetu Federacije Bosne i Hercegovine, potpuno neizvjesna i gotovo neprovediva ako se ne postigne dogovor o izmjenama i dopunama Izbornog zakona. I dok se javnosti u BiH saga oko postizanja kompromisnog dogovora vladajućih predstavlja kroz iscrpljujući niz propalih inicijativa i sastanaka te višemjesečnih pritisaka EU i SAD-a za pronalaskom rješenja, sasvim je jasno da vladajući SDA i HDZ, sada već permanentnu krizu na nivou FBiH, pokušavaju produžiti sve do izbora u oktobru, a možda i nakon, ako im njihovi rezultati ne budu zadovoljavajući. I dok jedni smatraju da bi se u slučaju neprovedbe rezultata izbora veći bh. entitet mogao suočiti s potpunom blokadom funkcioniranja i rada institucija kojim bi se posljedično ugrozilo funkcioniranje same države, drugi su mišljenja da je krajnji cilj ove priče zadržavanje statusa quo, odnosno cementiranje troetničke podjele. No, krenimo redom.
Više od godinu dana bh. političkom scenom dominira pitanje izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH. Iako je do njegove izmjene trebalo doći već nakon presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci prije skoro devet godina, a potom i niza drugih presuda (Zornić, Pilav, Šlaku), to se još uvijek nije dogodilo. Sve navedene presude nepobitno su utvrdile obavezu BiH da osigura svakom svom građaninu ista prava na sudjelovanje u javnom i političkom životu, odnosno da biraju i budu birani na izborima bez ikakvog oblika diskriminacije. No kako takav ishod znači promjenu ne samo Izbornog zakona nego i samog Ustava BiH, a time i esencije etničke podjele i funkcioniranja države, sasvim je jasno zašto vladajuća trojka takav scenarij nikada nije dozvolila.
Implementacija presude
Situaciju je dodatno zakomplicirala odluka Ustavnog Suda BiH po apelaciji Bože Ljubića iz 2016. godine, kojom je ocijenjeno da je dosadašnji način izbora delegata u Dom naroda Federalnog parlamenta propisan Izbornim zakonom BiH, u suprotnosti s Ustavom BiH, odnosno principom konstitutivnosti te da ga je potrebno mijenjati. Prema do sada važećem zakonu, iz kantonalnih skupština u Dom naroda FBiH biran je najmanje jedan delegat iz reda svakog konstitutivnog naroda. Vođen konceptom “legitimnog predstavljanja” Ljubić je u apelaciji ustvrdio da je politički utjecaj Hrvata u kantonima s većinskom bošnjačkom populacijom gotovo nikakav, te da bi hrvatski delegati u Domu naroda trebali biti izabrani iz većinski hrvatskih kantona, kako bi se spriječila mogućnost preglasavanja. Tako je HDZ de facto od Ustavnog suda BiH tražio da se legitimnim predstavnicima Hrvata u BiH proglase samo kantoni u kojima HDZ ima većinu, a da se Hrvate koji nekim “nesretnim” slučajem žive u Sarajevu, Tuzli, Zenici ili Bihaću zapravo u potpunosti isključi iz bh. političkog života.
Iako se Sud s Ljubićem tek djelomično složio, naložio je da se presuda mora implementirati u roku od 6 mjeseci. Vladajuće stranke u Federaciji odlučile su da problem uspješno ignoriraju, a njegovo rješenje tempiraju za posljednju godinu mandata, naravno ovu predizbornu. Kontaminacija javnog mnijenja započela je krajem prošle godine serijalom prijedloga vodećih parlamentarnih stranaka u FBiH o rješavanju pitanja izmjena izbornog zakona, pri čemu je vrlo rano postalo i više nego jasno da do dogovora neće doći jer vladajućoj bošnjačkoj i hrvatskoj političkoj eliti to jednostavno nije u interesu. Pored pitanja izbora delegata u Dom naroda FBiH te primjene presuda Europskog suda za ljudska prava, u paket pregovora o izmjenama Izbornog zakona ušlo je i pitanje provedbe odluke Ustavnog suda BiH u slučaju izbora u Mostaru. Očekivanja da će u svega nekoliko mjeseci biti riješena pitanja koja skoro deceniju nisu pronašla zajednički dogovor i to sistemom 3 u 1, još jednom su se pokazala naivnim, da ne kažemo smiješnim.
Nakon niza prijedloga od kojih niti jedan nije bio prihvatljiv onoj drugoj stani, kao ni Zastupničkom domu parlamentarne skupštine BiH koji nije podržao prijedloge ni HDZ-a ni SDA, uslijedio je niz sastanaka pod patronatom predstavnika EU i američke ambasade u BiH. No, na bijeli dim iz rezidencije američke ambasadorice u BiH Maurin Cormack, još se čeka. Insistiranje na pronalasku rješenja prije raspisivanja izbora od strane CIK-a, unatoč brojnim pritiscima, pokazalo se neuspješnim. Nakon višetjednih pregovora SDA, SDP, DF i SBB uspjeli su usuglasiti samo stavove koji se odnose na implementaciju odluke Ustavnog suda u slučaju Ljubić i to tako da se poštuje minimalna zastupljenost po svakom kantonu, a da se distribucija mandata temelji na popisu iz 1991. godine.1 Takav dogovor kod HNS-a očekivano je interpretiran kao pokušaj rušenja odluke Ustavnog suda i naravno još jedan pokušaj uspostavljanja političke dominacije Bošnjaka nad Hrvatima u Federaciji. Kao i sve drugo, i ovo je pitanje predstavljeno u kontekstu obrane vitalnih nacionalnih interesa i širenja standardne demagogije o ugroženosti, nezastupljenosti ili podrivanju sistema i rušenju države.
Međunarodna podrška propalim sastancima
I dok se Izetbegović i Ćović međusobno optužuju tko od njih dvojice više želi novi/e entitet/e, već sasvim dovoljno sluđeni politički subjekti u BiH, i konstitutivni i ne konstitutivni, predmetom su različitih prijetnji o mogućim scenarijima ukoliko ne dođe do dogovora o izmjenama izbornog zakona. Crne prognoze o potpunoj blokadi države simultano dolaze sa svih strana: od predstavnika međunarodne zajednice i vjerskih poglavara, do dežurnih političkih analitičara i “legitimnih” predstavnika naroda. One se uglavnom svode na pretpostavke o mogućnosti opstrukcije izbornih rezultata u entitetu FBiH, koje za posljedicu mogu imati neformiranje vlasti i nedonošenje budžeta što bi u konačnici moglo rezultirati kolapsom sistema i institucija, prije svega na federalnom nivou. No, ako promatramo generalnu efikasnost institucija vlasti na entitetskom i državnom nivou još od izbora 2010. godine, u moru fabriciranih kriza kao jedine političke konstante u BiH, teško je sjetiti se perioda kada je vlast u BiH bila funkcionalna, osim kada je u pitanju raspodjela vlasti i funkcija. U tom kontekstu, postizborni oktobar i mjeseci koji će uslijediti, neće donijeti ništa novo. Već sada je jasno da će se namjere o blokadi formiranja izvršnih organa u FBiH dogoditi samo ako vladajući HDZ i SDA ne budu sretni ishodom izbora. U suprotnom, kao i uvijek do sada, želja za ostankom na vlasti prevladat će sve vitalne nacionalne interese, presude i apelacije.
Stav međunarodne zajednice u BiH također je na tragu već učestale retorike – EU i SAD tu su da pomognu u iznalaženju rješenja, a sva odgovornost za trenutnu situaciju i moguće komplikacije nakon izbora leži isključivo na predstavnicima političkih stranaka u BiH. Iako svjesni da koncept političke odgovornosti u BiH nikada nije postojao, predstavnici međunarodne zajednice i dalje mantraju o kompromisnom rješenju te nedostatku političke volje kao ključnom problemu. Ponuđena rješenja međunarodne zajednice odnose se isključivo na implementaciju odluke Ustavnog suda BiH u slučaju Ljubić, čime se ponovno u drugi plan stavlja provođenje presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci i drugi. Ad hoc rješenja koja su predložili Šef delegacije EU u BiH Lars Gunar Wigemark i ambasadorica SAD-a sastoje se od tri prijedloga – prvi je da prag za izbor delegata u Dom naroda FBiH bude 1% od ukupnog broja tog naroda u FBiH prema popisu iz 2013. godine što znači da bi predstavnik određenog konstitutivnog naroda iz kantonalne skupštine mogao biti izabran za delegata u Dom naroda FBiH ako u kantonu u kojem je izabran živi 1% od ukupnog broja njegovog naroda u Federaciji BiH. Druga predložena opcija podrazumijeva formiranje “super klubova” gdje bi kantonalni zastupnici iz FBiH formirali klubove naroda iz kojih bi se potom birali delegati za Dom naroda FBiH, dok treći prijedlog razmatra opciju povećanja broja delegata u klubovima sa 17 na 24. Niti jedan od pomenutih prijedloga nije dobio suglasnost vodećih političkih stranaka u FBiH čime se zalaganje međunarodne zajednice svelo na pružanje logističke podrške za održavanje unaprijed propalih sastanaka.
U međuvremenu, u manjem bh. entitetu dramaturgije oko izmjena Izbornog zakona gotovo i da nema – ovo pitanje tretira se isključivo kao problem vlasti u Federaciji. Očekivano, prijedlog HDZ-a dobio je potporu Dodikovog SNSD-a, dok su predstavnici Saveza za promjene u Predstavničkom domu PSBiH glasali protiv prijedloga SDA i HDZ-a, ocijenivši da umjesto rješavanja problema pogoduju “mostarizaciji” cijele BiH. U posljednjoj rundi pregovora održanoj neposredno prije CIK-ove objave o raspisivanju izbora 8. maja, odlučeno je da se u cijelu priču uključi i Venecijanska komisija, kao savjetodavno tijelo Vijeća Europe koje se između ostalog bavi i ustavnim i izbornim pitanjima. Od Komisije je zatraženo pravno savjetovanje o prijedlozima izmjena Izbornog zakona i njihovoj usklađenosti s Ustavom BiH, Konvencijom o ljudskim pravima i europskim standardima kada je u pitanju izborno zakonodavstvo. I dok se čekaju eksperti da pomognu u pregovorima, već unaprijed je jasno da će građani BiH još jedne izbore dočekati u atmosferi unaprijed izrežiranog kaosa. Jedino pitanje koje ostaje jeste hoće li takva politika (ponovno) ostaviti posljedice samo po građane BiH ili će označiti početak kraja onih koji je provode već više od dvadeset godina.
- Ustav FBiH nalaže primjenu popisa iz 1991. godine sve dok se aneks VII Dejtonskog sporazuma o povratu izbjeglica i raseljenih osoba, ne implementira u potpunosti. [↩]