“Maloj hrvatskoj općini prekipjelo”. Tom je rečenicom jedan od popularnijih hrvatskim portala naslovio tekst o odluci općinskih vlasti u Kloštru Podravskom da ukinu socijalnu pomoć onima koji se ne odazivaju na javne radove. Načelnik Siniša Pavlović za lokalne medije pojašnjava kako “treba uvesti reda”, te kako većina od 24 primatelja socijalne pomoći u općini ne poštuje pozive na radove uglavnom u komunalnom poduzeću. Situacija je navodno slična i u obližnjem gradu Bjelovaru, čiji je gradonačelnik Dario Hrebak također najavio iskorištavanje ove zakonske mogućnosti kako bi se radno sposobni primatelji socijalne pomoći prisilili na rad u gradskim tvrtkama, ponovno onima koje se bave komunalnim poslovima.
No dok su Pavlovićevi motivi primarno disciplinski (i implicitno usmjereni protiv Roma), Hrebak se na potez odlučio zbog svoje predanosti ideologiji “bolnih rezova”. Naime, ovaj gorljivi liberal uvođenje radne obaveze smatra dijelom svojih širih reformi uvedenih nakon osvajanja vlasti u Bjelovaru prošle godine, koje uključuju i npr. drastično smanjenje gradskih prireza. Tako manja davanja poduzeća lokalnoj upravi za sobom neminovno vuku i smanjenje davanja lokalnih vlasti za socijalnu pomoć. Uz to, i jedan i drugi čelnik potez objašnjavaju pomalo neobičnim osjećajem za pravdu. Naime, dok velik broj njihovih sumještana mukotrpno radi za minimalnu plaću, primatelji socijalne pomoći “nikako ne doprinose”, objašnjava Hrebak.
Intervencija u tržište
Rad za socijalna prava nije dakako lokalni izum, već je model koji se na Zapadu od 1970-ih naziva workfare. No u Hrvatskoj je, za razliku od nekih bogatijih zemalja, iznos te socijalne pomoći premalen da bi se od njega preživjelo. Primatelji socijalne pomoći tako, da bi preživjeli, često rade na crno ili pak proizvode hranu kod kuće. No tjeranje na rad u javnoj tvrtki za simboličku naknadu i oduzimanje vremena onima koji ga trebaju da bi preživjeli nije ključni problem. Obje jedinice lokalne samouprave naime tvrde kako kod njih “posla uvijek ima”. Pa ako je tako, nije sasvim jasno zašto ne zaposle te radno sposobne primatelje socijalne pomoći, makar na sezonski rad, umjesto da ih tjeraju da rade za iznos koji je debelo ispod minimalne satnice.
Čini se zapravo da je ovaj workfare model usmjeren upravo protiv onih ljudi koji rade za minimalac, a u čiju su zaštitu čelnici navodno stali: ovaj “prisilni” rad nije samo potplaćen, on je i nelojalna konkurencija svima onima koji traže posao u mjestima gdje “posla uvijek ima”. Naposljetku, model neodoljivo podsjeća onaj iz devetnaestostoljetne Engleske opisan npr. u romanu Charlesa Dickensa Oliver Twist. U tadašnjem sistemu workhousea nezaposlene je država tjerala u privatne institucije u kojima su za vlasnika radili po cijeni nižoj od “tržišne”. Zanimljivo, tada kao i sada, ovaj model prisiljavanja na rad za simboličnu naknadu provode oni koji se inače gorljivo protive socijalnim politikama kao nedopustivoj “intervenciji države u tržište”.