Prema posljednjim informacijama, konačno je dogovorena nova talijanska vlada, dva i pol mjeseca nakon održavanja izbora. No iako se sklapanje političkih dogovora nakon neizvjesnih izbora u nekoj od većih članica Unije obično unisono pozdravlja – jer tobože pomaže učvršćivanju ekonomske i političke stabilnosti europskog bloka – ovoga puta nije tako. Dapače, najava formiranja nove vlade izazvala je paniku jednako među eurobirokratima, nacionalnim liderima ključnih članica, kao i na apstraktnim “tržištima”. Uzrok ove nervoze je činjenica da će novu vladu formirati dvije stranke koje su bez sumnje najveće pobjednice izbora: “antisistemski” Pokret pet zvjezdica i ekstremno desničarska Liga.
Prema standardno mutnoj terminologiji, riječ je dakle o “populističkim” strankama. Njihovi lideri kod eurobirokrata prije ostavljaju dojam iracionalnih galamdžija nego konstruktivnih sugovornika, a obje su se stranke uz to tijekom kampanje spuštale na degutantnu razinu rasizma i ksenofobije. U tom smislu prigovori europskog establišmenta se mogu činiti razumnima, ali samo ako zaboravimo da je taj isti establišment na prošlim izborima podržavao bivšeg premijera Silvija Berlusconija, čovjeka koji je ranih 1990-ih na više načina zapravo “brendirao” ono što danas zovemo zapadnoeuropskim destruktivnim populizmom i ekstremnom desnicom. Da i ne spominjemo činjenicu seksualnog iskorištavanja maloljetnica i pronevjere javnog novca.
Nejednaki razvoj
U odluci da slabim izbornim rezultatom osamdesetjednogodišnjeg Berlusconija pošalju na smetlište povijesti, Talijani su pokazali znatno više racionalnosti od svojih eurobirokratskih dušebrižnika. Uostalom nisu populizam i ksenofobija ono što je uplašilo establišment. Prema njihovim kalkulacijama upravo je Liga – najekstremnije rasistička od svih stranaka u parlamentu – trebala biti ključni partner nekom novom premijeru kojeg bi postavio i kontrolirao Berlusconi. Za njih je znatno veći problem to što se Liga, kao samodeklarirana nacionalistička stranka, osjećala obaveznom da podupre prijedlog Pet zvjezdica o mogućem (iako nimalo sigurnom) izlasku Italije iz eurozone, kao i zahtjev za otpisivanjem talijanskih državnih dugova.
Iako ni jedan od ova dva prijedloga nije nimalo ozbiljan, on je već potaknuo usporedbe sa situacijom u Grčkoj kada je prije više od tri godine na vlast došla stranka Siriza, koja je također u jednom kratkom periodu dovodila u pitanje mogućnost otplate državnog duga. Ne čudi stoga da su njemački mediji već započeli istu kampanju ismijavanja i infantilizacije “lijenih Mediteranaca” koji kao sin razmetni troše očeve (čitaj njemačke) novce, da bi se zatim plačući vratili u roditeljski dom i tražili zaštitu. Ipak, u ovoj se kampanji osjeća i tračak ozbiljnije zabrinutosti kako bi slamanje talijanske vlade moglo biti teže nego što je to bili s malenom Grčkom, a nije sigurno ni gdje će slična kriza sljedeće izbiti.
Jer, naposljetku, problem očito nije u tome što Mediteranci neprestano krivo biraju, već to što trenutna organizacija eurozone i zajedničkog tržišta jamči nejednaki razvoj različitih dijelova Unije. Kada njemački političari i mediji plaše svoju domaću publiku time da “južnjaci žele njihov novac”, to čine prije svega kako bi prikrili da su zapravo interesi njemačkog kapitala ti koji su osiromašili “južnjake”.