Kada se u nedavno objavljenom dokumentu rumunjske Nacionalne komisije za strategiju i prognoze pojavila najava da će ta zemlja u drugoj polovici ove godine ukinuti drugi mirovinski stup, to je izazvalo brojne kritike, pa čak i prijetnje. Oporba je najavila da će učiniti sve što je u njezinoj moći da sruši vladu ako se prijedlog o ukidanju davanja u drugi stup pojavi na dnevnom redu, a liberalni su mediji slijedili mig udruga poslodavaca u prozivanju vlade za totalitarnu državnu intervenciju u privatni sektor. Veliki se pritisak razvio tako brzo da je vlada morala brzo reagirati najavom da se drugi stup nipošto neće ukinuti, već se samo može ojačati. Drugim riječima, država bi mogla nametnuti povećana izdvajanja iz plaća za njega.
Tzv. drugi stup neizostavan je dio “mirovinskih reformi” kroz koje su 2000-ih prošle sve zemlje Istočne Europe, dok se od tog eksperimenta na Zapadu ranije odustalo. Radi se o svojevrsnoj privatizaciji novca koji građani izdvajaju za svoju buduću mirovinu. Naime, država prikuplja taj novac od doprinosa, ali ga onda prosljeđuje privatnim bankama. U teoriji, banke bi taj novac trebale ulagati u profitabilne djelatnosti i time istodobno jačati ekonomiju i povećavati buduće penzije. No taj se scenarij još nije dogodio nigdje gdje je drugi stup osnovan. Dapače, gotovo svugdje se penzije dramatično smanjuju, a banke ako i ulažu, onda prije svega kupuju državne obveznice. Drugim riječima posuđuju novac državi.
Dakle država prikuplja novac od građana i daje ga bankama, a onda od tih istih banaka posuđuje novac za potrebe države. Uz kamatu, dakako. No takav suludi deal nije ono što je potaknulo rumunjsku i brojne druge vlade da dovedu u pitanje drugi stup, već je to činjenica da je ova privatizacija dovela cijeli mirovinski sustav na rub kolapsa. Kako se pokazalo i u mnogim drugim zemljama (poput npr. susjedne Mađarske), dugoročno je jedino moguće rješenje ponovna nacionalizacija drugog stupa, što podrazumijeva ogromni javni trošak da se sanira loše privatno upravljanje ionako javnim novcima. Čini se da je o nečem sličnom razmišljala i rumunjska vlada, koja bi za taj tip sanacije trebala uvesti novi porez i na rad i na dobit.
To nije pilula koju je ikome lako progutati, pa je javna skepsa razumljiva. S druge strane, ignoriranje činjenice da je “drugi stup” propali eksperiment svake godine ugrožava kvalitetu života novih generacija radnika. Tko se ne suoči s tom činjenicom uskoro bi mogao svjedočiti tome da se zemlje iz kojih su zbog niskih plaća otišli mladi radnici pretvore u zemlje u kojima starije generacije radnika umiru prerano u siromaštvu zbog nedovoljnih ili nepostojećih penzija.