Predstavnici najvećih svjetskih tehnoloških kompanija jučer su se u Parizu susreli s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom. Povod susretu je bio samit naziva “Tech for Good” u organizaciji Macrona. Ključna tema samita je bila budućnost radnih mjesta u kontekstu tehnoloških inovacija: utjecaj šire uporabe umjetne inteligencije te rast kompanija iz sektora tzv. gig-ekonomije. Uber, kao jedan od ključnih igrača u sektoru, iskoristio je prikladnu scenografiju da uputi poruku svojim “partnerima” i javnosti.
“Partneri” su, naravno, radnici Ubera, ali Uber ih želi nazivati “partnerima” jer se time lišava obveze poštivanja njihovih radničkih prava. Međutim, druga strana nije baš oduševljena tako zamišljenom jednakopravnošću. Naime, postepena sindikalizacija “partnera”, kao i sve učestalije pobjede u sudskim tužbama, natjerale su Uber na ustupak. “Vozače smo nazivali partnerima, a nismo se uvijek tako ponašali”, tom je moralnom glazurom Uber popratio jučerašnju najavu uvođenja minimalnih kompenzacija za radnike.
S tim programom započinju u lipnju, a obuhvatit će sve vozače i dostavljače u Europi koji su u prethodna dva mjeseca odradili minimalno 150 vožnji. Procjenjuje se da će se program odnositi na otprilike 150.000 vozača. Od čega se program sastoji? Dvije stavke su u igri: porodiljni dopust i bolovanje. Naravno, ne u punom obimu, ali na tom tragu. Tako će radnik za rođeno dijete dobiti 1.000 eura. Pa koliko to porodiljnog dopusta dopusti. Što se tiče bolovanja, tu je Uber nešto izdašniji, ali i dalje se radi o prilično ograničenim i uvjetovanim kompenzacija. Ključna razlika se zasniva na tome je li radnik ozljedu zaradio vozeći putnika ili se naprosto razbolio u “slobodno vrijeme”.
Trend u sektoru
Ako se ozljeda dogodila za vrijeme vožnje putnika, Uber će pokriti jedan dio medicinskih troškova i medijalnu bruto dnevnu zaradu u periodu do maksimalno 30 dana. Ako ne možete raditi i nakon tog perioda, nemate sreće. Također, ako nesreća za vrijeme vožnje dovede do invaliditeta i trajne nemogućnosti obavljanja posla, Uber će isplatiti odštetu od 50 do maksimalno 250 tisuća eura. Međutim, ako se ozljede, nesreće ili bolesti dogode van vožnje, Uber će pokriti medijalnu bruto dnevnu zaradu za period do maksimalno 15 dana i to pod uvjetom da su ozljede toliko ozbiljne da vozač nije u stanju voziti minimalno sedam dana.
Premda ovi ustupci predstavljaju značajan korak naprijed u prepoznavanju vozača kao radnika, predstavnici sindikata nisu baš zadovoljni s Uberovom gestom. Smatraju da se radi o PR triku i kozmetičkom zahvatu, a ne o dubinskom prepoznavanju problema. Sam je problem konkretno sažeo James Farrar iz Nezavisnih radnika Velike Britanije: “Ako je Uberu stvarno stalo do radnika na kojima im se zasniva posao, onda neka se prestanu boriti s nama na sudovima i osiguraju nam prava koja nam pripadaju po zakonu.”
Bez obzira na ovaj ustupak, teško je očekivati scenarij kojem se nadaju sindikati. Vidljivo je to prvenstveno iz načina na koji je Uber obrazlagao svoje dosadašnje “greške”. Iako je ovim primoranim kompenzacijama de facto priznao vozače kao radnike, korištene izlike puno više spadaju u žanr svađe ljubavnog para, nego u domenu radnog prava. Na primjer: “Odlučni smo u namjeri da postanemo bolji partneri, a to počinje s tim da budemo bolji slušaoci.” Eto, sve je u redu, nismo bili baš koncentrirani, sad vas razumijemo. No, da nije riječ o izoliranom partnerskom prijeporu, pored brojnih sudskih tužbi, pokazuje sličan trend u cijelom sektoru: nedavno se, uslijed pritisaka, na sličan potez odlučio i Deliveroo, kompanija za dostavu hrane.
Bez obzira na sve bajke o novoj ekonomiji, drukčijem tehnološkom okruženju i partnerskim odnosima, sindikalno organiziranje je, kao što vidimo, jedini pouzdan partner.