Odluka o privilegiranju zapošljavanja nezaposlenih branitelja na mjestu ravnatelja u školama i učeničkim domovima izazvala je relativno užarene reakcije u Hrvatskoj. Ministrica znanosti i obrazovanja (MZOS) Blaženka Divjak izjavila je za Hinu u četvrtak kako uputa koju su dobile škole ne predstavlja njezinu odluku, već je implementacija postupka koji je propisan Zakonom o braniteljima. Kako kaže Divjak, Zakonom o braniteljima jasno su propisane i kazne za postupanje mimo Zakona.
Stvar je dakle dvostruko nezadovoljavajuća: ministrica Divjak potvrđuje da ima točno i samo onu ulogu koju joj mediji pripisuju: služi kao smokvin list konzervativnoj revoluciji u humanistici čime sve nade u očuvanje kurikularne reforme onako kako je zamišljana u SDP-ovu mandatu doslovno padaju u vodu. I drugo, da se sama svjesno i aktivno svela na birokratskog potrčka koji ne donosi odluke nego ih tek implementira, čime njena pozicija postaje tek ljušturom ispražnjenom od moći i sadržaja. Pitanje za ministricu stoga glasi: isplati li se sve ovo? Ući u ovakav kompromis, biti čisti liberal u izrazito konzervativnoj stranci s nešto manje konzervativnim predsjednikom i nemati nikakvu moć provesti išta od onoga radi čega se uopće pristalo na kompromis? Kada je točno vrijeme za autoevaluaciju procesa koji počinje kao politički kompromis, a nastavlja se kao jedna kapitulacija za drugom?
Blaženka Divjak davala je potporu lijevoj struji na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u vrijeme borbe protiv združivanja ovog fakulteta s Katoličko bogoslovnim (KBF) i time stekla titulu saveznice, da bi našavši se sama u gotovo istoj situaciji, prepustila učeničke domove i srednje škole braniteljima praktički bez ispaljenog metka, tek perući ruke od svoje političke odgovornosti, jer “to nije njena odluka, već implementacija Zakona”. Nada naše ministrice saveznice ona je kao i kod svakog kvalitetnog liberala: “neka institucije rade svoj posao”, pa se naša Divjak tako nada da će Ustavni sud srušiti Zakon o braniteljima u kojem će slučaju ona odmah promijeniti ovu odluku.
Kompromis do kompromisa
Osim branitelja, kategorije koje će ostvarivati pravo prednosti su i djeca stradalih i nestalih branitelja, hrvatski ratni vojni invalidi, ratni dragovoljci, članovi uže i šire obitelji smrtno stradalog ili nestalog branitelja. Trebalo bi detaljno provjeriti, no nije vjerojatno da u Hrvatskoj postoji mnogo zakona koji privilegiraju zapošljavanje članova obitelji pripadnika privilegirane skupine društva – branitelja. Već ova odredba, trebala bi biti dovoljna da taj Zakon padne na Ustavnom sudu.
No, ovdje se ne radi o tome ima li taj zakon budućnost ili nema – niti o tome koliko se ovim načinom političkog djelovanja i propuštanja djelovanja troši sredstava poreznih obveznika i to uzaludno – već o nepromišljenim političkim kompromisima na koje centar i liberalna ljevica neprestano pristaju u nadi da će si tako povećati pregovaračku moć na mjestima gdje im je do toga izrazito politički stalo. Usprkos brojnim političkim kompromisima, brojnih lijevih orijentacija – od liberala do radikala – nažalost u Hrvatskoj se ta pregovaračka sposobnost nije pomakla na bolje.
Blaženka Divjak propustila je u ovom slučaju djelovati tako da makar pripremi svoje istomišljenike koji se trenutno nalaze u nešto povlaštenijoj poziciji od nje i koji su mogli spriječiti ove odredbe na način na koji su spriječili druge štetne procese u nadležnosti MZOS-a. Jer, s druge strane iluzije nema, ova je odluka ekvivalent združivanju FFZG-a i KBF-a. Tome se naime nije protivilo samo radi dovođenja sekularnih profesora u nepovoljni položaj na tržištu rada u usporedbi s klerikalnim profesorima, radilo se o nečemu mnogo važnijemu: održanja naših škola sekularnima. Blaženka Divjak podbacila je upravo na točno onom jednom mjestu na kojem jedinom nije smjela podbaciti: prepustila je škole konzervativcima bez ispaljenog metka. A imali smo 6 mjeseci. Sad su sve nade na Ustavnom sudu. Bez pobune javnosti, Zakon možda neće pasti.