U proteklih su mjesec dana narodnjaci bili središnji dio dvaju “skandala”: u Srbiji su ušli u udžbenike, a u Zagrebu u radijski eter. Kao što to obično biva kad je riječ o skandalima ukusa, najzanimljivija stvar je socijalna i politička pozadina onih koji se zgražaju.
Naslovnicu nedavnog broja beogradskog Nedeljnika krasi statura “najveće muzičke legende Jugoslavije” Zdravka Čolića. U skladu je to s poetikom ovog tjednika da maksimalno personalizira naslovnice, ali vrlo rijetko ili gotovo nikako slikama estradnih umjetnika. Obično je riječ o političarima ili predstavnicima kulturnog života koje krasi aura umjetničke kreacije (glumcima, književnicima), što se, složit ćemo se, estradnim umjetnicima prišiva vrlo, vrlo rijetko.
Naslovnicu prati i intervju na šest stranica “životne ispovesti” Zdravka Čolića u kojem među ostalim saznajemo da je Čolić osamdesetih napustio estradu da bi se okušao u privatnom biznisu. Osim tog kurioziteta i podatka da je na Evroviziji 1973. pjevao u odjelu Kožarskog kombinata Visoko, koji su neki bolji poznavatelji Čolićeve karijere vjerojatno znali i prije, riječ je o intervjuu punom općih mjesta koji u par momenata pokušava Čolića natjerati da kaže koju jasniju o političkoj situaciji u Srbiji (drugim riječima, o Aleksandru Vučiću), što on vješto izbjegava, ostajući isključivo u registru osobnih zamjenica. To na kraju vješto iskorištavaju i sami urednici pa za naslovnicu izdvajaju citat: “U politici je kao u muzici. Jedni imaju kvalitet, a drugi više publike.”
Skandal “Radna sveska”
Čolićeva opaska, osim što uspoređuje (muzičko) tržište sa najvišim institutom liberalne demokracije – izborima (što velikim dijelom i stoji!), na tragu je i svojevrsne valorizacije ponude tog tržišta. Odnosno, na tragu je standardnog gesta “nipodaštavanja” kvalitete određenog žanra u najširem smislu shvaćene – popularne muzike. I to onoga žanra koji u “regionu” ima najmasovniju publiku, a u ovom slučaju ne ulazeći u terminološke nijanse, nazvat ćemo ga jednostavno – narodnjacima. U tako postavljenom odnosu, jedan od kanonskih pop izvođača može završiti na naslovnici političkog tjednika. Naravno, uz legitimaciju kroz pozivanje na dosadašnji kulturni staž, njegovu “jugoslovensku legendarnost”, biznis, a onda i životno iskustvo u vremenu političkih promjena. Za predstavnice narodnjačke estrade s “većom publikom, ali manjom kvalitetom”, osigurane su naslovnice tabloida.
Međutim, priča oko Čolinog intervjua tu ne staje. Zajedno s onom opaskom s naslovnice postaje zanimljivija kada se vratimo par stranica nazad i naiđemo na članak Ane Mitić “Što je to u tvojim udžbenicima” koji se bavi “slučajem” distiha pjesme “Lepi grome moj” Cece Ražnatović koji je završio u radnoj bilježnici iz srpskog jezika za peti razred osnovne škole s vrlo banalnim pedagoškim ciljem – da djeci približi padež vokativ. U Srbiji je po otkriću tog detalja zavladala moralna histerija oko spomenutih stihova autorice Marine Tucaković koja se jednim dijelom može i razumjeti, ako uzmemo u obzir simboličku i političku ulogu Cece Ražnatović devedesetih i ranih dvijetisućitih.
Međutim, koautor udžbenika i lingvist Vlado Đukanović, za kojeg se svakako ne može reći da pripada nacionalno-konzervativnom dijelu akademije, svojim objašnjenjem i taj argument lišava svake uvjerljivosti. On vrlo trezveno objašnjava da je riječ o tekstu numere popularne muzike lišenom estradne i političke aure same Cece. Uz tekst nije navedeno ni autorstvo, a daje se kao primjer uz još tri teksta iz popularne muzike (izvođača Yu Grupe, Momčiča Bajagića Bajage i Zdravka Čolića). Pritom, isti zadatak prepoznavanja vokativa ima svoju varijantu i sa stihovima kanonskih autora srpske književnosti poput Alekse Šantića, Jovana Jovanovića Zmaja i Branka Radičevića čime zadatak dobiva i svoju poredbeno-stilističku dimenziju i pouku o polifunkcionalnosti jezika.
Poetika zgražanja i kafana kao sudbina
Ta jukstapozicija Nedeljnika kojom se inzistira kroz cijeli broj (na kraju poentira i kroz kratki intervju s Goranom Baretom tendencioznog naslova “Ne želim da uđem u školsku lektiru”) dobro oslikava standardni građanski refleks zgražanja potpomognut i urgentnom ekonomijom medija po kojoj je skrinšot “radne sveske” dovoljan da bi se izazvalo sangvinične reakcije i popunilo, brat-bratu 10 stranica tjednika što posrednim, što neposrednim aluzijama na pedagošku kvarnost narodnjaka. I nije do same Cece. Jer, budimo realni, da je kojim slučajem umjesto “Lepi grome moj…” stajalo” Čačak, Čačak/Šumadijski rock’n’roll/To je život moj i tvoj/Oj, Moravo, oj” (vokativ i Lepa Brena), reakcije bi bile skoro pa jednake. A ako se vratimo na komparaciju inicijalno postavljenu na naslovnici Nedeljnika, Cecini i Brenini stihovi, u tom slučaju čine se manje politički problematičnim od primjerice Čolinih “Ti nikad nećeš biti kao moja mati/Što je bila, ocu mom, kraljica, sluškinja/Sve, al’ nikada po svom”. Nažalost, spomenuta pjesma nema vokativa pa nije završila u “radnoj svesci”, a i da jest – vjerojatno bi prošla krišom.
Međutim, ono što je ključno u ovom kontekstu, upravo je spomenuti refleks zgražanja i moralne panike te njegovi pojavni oblici koji idu linijom: skrinšot, posljedični brejking njuz kratkog trajanja i eventualna reakcija Ministarstva prosvjete u ovom slučaju. To međutim nije recentna pojava. Zgražanje, a onda i regulacija kroz (što prešutne što neprešutne) mehanizme kulturne politike, postojala je i u ranoj fazi razvoja elektroničkih medija. To je značilo da je žanr turbofolka, odnosno novokomponovane narodne muzike prije toga, imao zanimljiv put do publike i vlastite masovnosti koji je često išao i kontra postojeće kulturne i medijske politike, odnosno, vješto je probijao određene barijere koje su onemogućavale njegovu medijsku masovnost.
Topos koji im je pritom pomogao pa se često povezuje sa nastankom i distribucijom narodnjaka je kafana koja je osim kao romantičarsko mjesto začetka narodnjaka služila i kao svojevrsna “opozicija” etabliranju medija, u ovom slučaju radija, na kojima se tada nije puštalo “bilo šta”. Saša Janoš, muzički urednik i kroničar narodne muzike, u svojoj Istoriji radio-pevanja narodne muzike citira etnografske zapise o kulturi kafanskog pjevanja iz 1926. koje obiluju tropima građanskog zgražanja nad “varoškom masom” koja uživa u “banalnim riječima”, “dreci”, a sve to “uz prostačko a pretenciozno izvijanje neke mešavine od deformisanih otpadaka naših i stranih melodija i njihovih prerada”. U to vrijeme, a onda sve do šezdesetih, radioprijamnici i studija nisu dopuštala da dođe do kontaminacije klasičnog pjevanja tradicijske muzike ili ne daj bože stvaranja novih kompozicija na tom tragu.
Cajkaški radio
Kao što smo vidjeli, taj refleks nije iščezao ubrzanim razvojem sredstava komunikacije, a u nekim kontekstima je i dodatno je potenciran našom bližom političkom poviješću po kojoj su onda te varoške mase koje se dreče po Dorćolu 1926., zapravo suvremeni Srbi, Bosanci ili Romi. I dok je u dijelu regiona novokomponovana narodna muzika postala mejnstrim, a onda čak i perjanica muzičke produkcije i javnog RTV servisa, u Hrvatskoj je ona i dalje ostala isključivo u sferi “tihog rada“, što kazetofona ili danas jutjuba, što kafana ili danas klubova po periferiji grada.
Kako je Zagreb svojevrsni prvak svijeta u zgražanju i njegovoj političkoj izlišnosti, onda ne čudi da je pokretanje prvog narodnjačkog radija u glavnom gradu Hrvatske izazvalo moralnu paniku sličnu onoj oko “radne sveske” u Srbiji. Radio Extra.fm koji već nekoliko tjedana suvereno vlada frekvencijama šire okolice glavnog grada, zapravo je postao svojevrsno ozvučenje i medijski “coming out” kulture koja itekako postoji “u ovom dijelu Europe” i o kojoj je dosta toga napisano i snimljeno te je nepotrebno trošiti dodatni prostor za mapiranje hrvatske i zagrebačke narodnjačke scene. Ono što je zanimljivo s programom Extra.fm radija jest da on nije žanrovski ekskluzivan, odnosno ne uključuje samo ono što smatramo narodnjacima, nego i pop izvođače iz Bosne i Srbije (Željko Joksimović, Dino Merlin pa i spomenuti Zdravko Čolić) što oslikava specifičnost hrvatskog muzičkog i medijskog tržišta i njegovu nacionalnu komponentu.
Ti izvođači nalaze svoje mjesto na Extra.fm-u jer ga ne mogu tako lako naći na nekim drugim radijskim postajama, unatoč uvjetnoj liberalizaciji tržišta i “prekogranične suradnje”, što u koncertnoj ekonomiji, što u diskografiji. Tako da je moralno zgražanje povezano s aktiviranjem ove frekvencije, osim šta je izraz svojevrsnog klasnog prijezira, izraz i određene nacionalne ili nacionalističke regulacije koju najbolje oslikava činjenica da u eteru Extra.fm-a nećete čuti Cecu zbog ranije spomenutih političkih konotacija, niti ćete u eteru nekih drugih narodnjačkih radija slušati “tešku srbadiju i Jugoslaviju“. Tako da u biznis modelu proboja cajki na Hrvatsko tržište svjedočimo svojevrsnoj cenzuri i revizionizmu povijesti popularne kulture, jednako kao što u prosvjetnoj politici Srbije svjedočimo brisanju, očito zajedničkog neprijatelja hrvatske i srpske moralne nacionalne pedagogije – Cece. Srećom, cenzura ovog tipa danas nema nekog velikog smisla pa se kroz neke druge žanrovske izdanke popularne glazbe možemo suočiti s Cecom, kad je i u Parizu.