Kada je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan prošlog mjeseca “na prepad” sazvao izbore, činilo se da su sve karte u njegovim rukama. Pomicanjem datuma izbora za godinu i pol unaprijed planirao je iz utrke eliminirati barem jedan dio opozicije, odnosno prije svega Dobru stranku (İyi parti) koja se osnovala tek nekoliko mjeseci ranije. Osnivanje te stranke ujedno je označilo kraj Erdoğanove dominacije na desnici. Posljednjih mjeseci postalo je jasno da su čak i dijelovi šovinističke, protukurdski orijentirane javnosti, kao i neki islamistički krugovi, okrenuli protiv predsjednika te da su u njegovim ratovima protiv Kurda te neprestanim čistkama i progonima opozicije prepoznali tek pokušaj konsolidiranja osobne diktature.
No spomenuti manevar predsjednika, kojim je pokušao eliminirati desnu opoziciju, ne samo da nije uspio, već je i potaknuo veliko ujedinjenje opozicijskih liberala, nacionalista i islamista koji su Erdoğanovoj širokoj “Narodnoj koaliciji” suprotstavili još širu “Nacionalnu koaliciju”. Malo što te koalicije drži zajedno osim fanatične potpore ili pak žestokog protivljenja predsjedniku. Kako se izbori približavaju (zakazani su za 24. juna), tako postaje sve jasnije da opozicija vladajućoj grupi “puše za vratom”. Umjesto jalove liberalne stranke koja potporu ostvaruje samo u urbanim centrima i bogatijim regijama na zapadu zemlje, protiv Erdoğana se sada okupila šarena družina različitih političkih faktora koji mu očito “grizu” ruralnu bazu u slamovima velegradova i malim mjestima u unutrašnjosti zemlje.
Izbacivanje manjina
To je svakako neočekivani razvoj, koji je u centar igre plasirao jedinu dosljedno demokratsku snagu u zemlji, Narodnu demokratsku stranku (HDP), s kojom ne želi koalirati nitko jer su u njoj uglavnom Kurdi i druge manjine, zajedno s većim dijelom turskih socijalista. Stranka koju su sve vodeće političke snage uoči ovih izbora izbjegavale, sada bi mogla postati “jezičac na vagi”. Naravno pod uvjetom da prijeđe nacionalni izborni prag od 10% glasova, koji je zbog koalicijskih pravila za sve ostale stranke znatno niži. Bez Kurda u parlamentu, vladin bi blok svoju tanku većinu mogao pretvoriti u apsolutnu, a ako i HDP bude zastupljen, udružena bi opozicija lako mogla smijeniti vladajuću koaliciju.
Tako će Erdoğanova sudbina prije svega ovisiti o tome hoće li HDP biti zastupljena u parlamentu. Zbog toga nikoga ne čudi da se diktator i uoči ovih izbora služi sada već standardnim metodama sprječavanja turskih Kurda u glasovanju. Odlukom državnih tijela, biračka mjesta su za nekoliko stotina tisuća birača premještena iz kurdskih krajeva u mjesta pod čvršćom kontrolom vladine desnice i to iz “sigurnosnih razloga”. Taj potez omogućuje ad hoc prekrajanje izbornih jedinica, a time i izborni inženjering, ali ujedno služi i zastrašivanju Kurda koji bi trebali putovati desetke kilometara da glasuju u neprijateljskom okruženju. No slične su metode već pokušane i na prošlim izborima, pa nisu uspjele izbaciti HDP iz parlamenta.
U svakom slučaju, čini se da je Erdoğanova agresivna protumanjinska politika konačno došla na naplatu. Nije mu pomogla da ostvari potpunu dominaciju na desnici, ali mu je istodobno osigurala trajno neprijateljstvo turskih Kurda.