Nakon što je Berlin po treći put odgodio početak javnog rada Komisije o ugljenu, u medijima se pojavio dokument koji ne laska previše njemačkom imidžu predvodnice zelene ekonomije. Prema tom se dokumentu čini kako je Njemačka više zabavljena restrukturiranjem regija ovisnih o ugljenu nego redukciji CO2. Ovaj nam slučaj stoga nudi izvrsnu priliku raskrinkavanja iluzija o nemogućnosti prelaska na čistu industriju i čiste energente zbog društvenog i ekonomskog aspekta ovisnosti radnika o prljavim energentima.
Činjenica da u Njemačkoj u sektoru ugljena radi 20.000 ljudi, a u onom lignita 12.000 ljudi, dakle ukupno 32.000 ljudi, možda je zastrašujuća u apsolutnim omjerima, no ako se u obzir uzme ukupan broj poslova u Europi koji se mogu otvoriti prioritiziranjem čiste energije, ovaj broj pokazuje se tek omanjim problemom, svakako nedovoljnim da bi opravdao daljnje zagađivanje okoliša ugljenom. Istovremeno (2016. od kad su statistike) samo je Njemačka imala 160.000 ljudi zaposlenih u vjetroenergiji.
Baš kao i u plinskom sektoru na primjeru Sjevernog toka 2, Njemačka dokazuje kako je njezin visoki udio energije dobivene iz OI, tek dio onoga što bi ta država mogla proizvesti. Pritom ne govorimo samo primjerice o 40.000 radnih mjesta diljem Europe u sektoru proizvodnje fotovoltažnih ćelija, o čemu smo pisali početkom tjedna već o činjenici da je u sektoru solarne energije diljem Europe trenutno zaposleno 1.2 milijuna ljudi. Ukupno Njemačka zapošljava 340.000 ljudi u sektoru obnovljivih izvora energije, što je polovica od ukupnog broja radnika energetskog sektora.
Njemačke industrijske komparativne prednosti ne treba posebno isticati: radi se o najkonkurentnijoj zemlji u Europi s razvijenom industrijom i gomilom relativno jeftine radne snage (imigranata) koju je lako specijalizirati za npr. instalaciju samoodrživih energetskih modula, ili na izgradnji vjetro i solarnih elektrana itd… Otklanjanjem prepreka koje EU još uvijek drži na snazi – npr. carinskih tarifa na jeftiniju robu iz Kine, sektor OIE lako bi apsorbirao radnu snagu koja bi izgubila radna mjesta u industriji rudarenja ugljena.
Stoga se dakle iza računice Berlina, ponovno krije nešto drugo – interesi velikih njemačkih firmi koje su prioritet njemačke vlade. Zabrinutost njemačke vlade za društvo, radnike i okoliš na još se jednom primjeru pokazuje tek deklarativnom izjavom nisko postavljenoj na listi prioriteta.