Na posljednjim izborima (2016.) u Republici Makedoniji, birači su po prvi puta glasali van zacrtanih granica etničke pripadnosti. Time je započeo proces preoblikovanja fokusa makedonske parlamentarne politike s etničkih pitanja prema socijalnim i ekonomskim. No, kao i svaki drugi, ovaj će proces ovisiti o ulozi koju će imati vladajući SDSM.
Političko stanje u jugoslavenskim republikama stasalima kroz proces etnonacionalizma, koji je etničkim interesima većinskog naroda omogućio status od nacionalne važnosti, bauk je što nas i dalje proganja te postavlja pred nas izazove koji nemaju izravne veze s etničkim pitanjima. Dominacija etničke pripadnosti u formalnoj politici mnogih post-jugoslavenskih republika nije povezana s aktualnim oživljavanjem etno-nacionalizma u Europi, već predstavlja kontinuitet modela upisanog u same temelje izgradnje nacije u 90-ima. Poduhvat, odnosno obećanje, izgradnje novih društava bilo je najvažnija doktrina post-jugoslavenskih elita koje van etnonacionalističkih narativa nisu imale mnogo toga drugoga za ponuditi svojim stanovnicima. Posebno s obzirom na potpuni promašaj neoliberalnog ekonomskog modela inauguriranog kao novo obećanje boljeg života.
Kasnije hvaljena kao “oaza mira”, Makedonija je titulu zaslužila izašavši iz Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije bez većih unutarnjih potresa kakvi su pratili raspad ostatka države. No, Ustav iz 1991., usvojen u duhu dominantne etno-nacionalističke doktrine, sadržavao je preduvjete potrebne za sazrijevanje jedne nove buduće krize. Nakon desetljeća ispunjenog strahovima od prelijevanja ratova iz susjedstva, neizbježna kriza počela se razvijati 2001. godine.
Ohridski sporazum koji je omogućio kasnije etničke sukobe u Makedoniji, u trenutku potpisivanja imao je demokratski predznak. Zamišljen je kao inkluzivni i integracijski mehanizam raspodjele etničke moći, a s ciljem izbjegavanja budućih etničkih sukoba. Međutim, ono što je trebao spriječiti, u konačnici je omogućio. Tih deset godina, od potpisivanja Ohridskog sporazuma, parlamentarnom politikom zadominirala je podjela upravo po etničkim linijama. Umjesto sudjelovanja u istom parlamentarnom i demokratskom prostoru, zapravo su se stvorile paralelne političke arene – makedonska za etničke Makedonce i albanska za etničke Albance – dok su političke stranke postale gotovo potpuno etnocentrične.
Sazrijevanje krize
Tek kada se 2011. godine javnost mobilizirala po pitanju ubojstva novinara Martina Neškovskog, za što su osumnjičene bile tajne službe, počeo se oblikovati transetnički društveni pokret fokusiran na sadržajna politička i socijalna pitanja. U makedonskom društvu postupno se, putem društvenih mobilizacija i oblikovanja socijalnog pokreta, počela stvarati nova politička referenca koja je naglaske stavljala na društvene probleme nepovezane s etničkim pitanjima. Do 2015. godine Makedonija je tako imala priliku doživjeti niz velikih prosvjeda i društvenih mobilizacija s novim političkim zahtjevima, slobodnima od etničkih ograničenja, a s kojima su se svi mogli identificirati: problematizirani su problemi poput obrazovanja, zdravstvene zaštite, prava radnika i socijalne sigurnosti. Bile su to artikulacije prvih transetničkih političkih zahtjeva od osamostaljenja zemlje.
Simpatije narodnih masa prema ovakvoj političkoj artikulaciji ubrzo su uvidjeli i socijaldemokrati u SDSM-u. Oni su na parlamentarne izbore 2016. godine izašli s platformom koja je adresirala zahtjeve formulirane na protestima. Uz pomoć glasova etničkih Albanaca, SDSM je uspjela prići konzervativnom i korumpiranom VMRO-DPMNE-u izrazito blizu te osvojiti vlast i uz pomoć etičke albanske stranke DUI u konačnici i formirati koalicijsku vladu. Nova vlada morala je preuzeti ulogu predvodnika nove ere makedonske politike te politički, socijalno, ekonomski i kulturno osvježiti društvo iscrpljeno desetljećem represivne vlasti Nikole Gruevskog. Izazovi nove vlade odnose se uglavnom na pitanja reforme pravosuđa, vladavine prava, slobode medija i demokracije. Ova su pitanja ujedno postavljena kao prioriteti koje zemlja mora zadovoljiti za pridruživanje Europskoj uniji.
No, tijekom provođenja reformskih politika, premijer se počeo suočavati s problemima uzrokovanima nužnošću podjele vlasti s koalicijskim partnerima. U ovom slučaju radilo se dakako o DUI-ju, albanskoj stranci koja je bila na vlasti i prethodnih deset godina, u koaliciji s VMRO-DPMNE Nikole Gruevskog. Problemi su nastali u tome što se albanska stranka, usprkos tome što se našla u novoj političkoj paradigmi, nije znala prilagoditi. Stoga su umjesto reformskog programa koji bi ciljao povećanju prava te ekonomskog, socijalnog i kulturnog položaja Albanaca, i dalje gurali etničke interese, i dalje razmišljajući u paradigmi privlačenja glasova etničkih Albanaca na idućim izborima, a koje su sada izgubili u korist SDSM-a. Razmišljajući kako te glasove moraju oteti natrag od Zaeva, njihovi zahtjevi ciljano su formulirani kako bi premijera doveli u što lošiju poziciju. Čine to proizvodnjom antagonizma po etničkim linijama, forsirajući zahtjeve koji će izazvati nesuglasice u makedonskom etničkom biračkom tijelu naklonjeno Zaevu. I s već spomenutim ciljem ponovnog privlačenja albanskih glasova.
Brisanje etničkih stranaka
Potrebno je ovdje naglasiti da etnički problemi trenutno nisu visoko na listi prioriteta parlamentarne politike. Sama etnička forma koalicije i činjenica da ju čine stranke čiji glasači biraju po etničkim linijama, jedan su uzroka neuspjeha reformističkih poduhvata vlade. Reforme nove vlade i dalje ne izlaze van okvira neoliberalne doktrine kako ju je postavio Gruevski, no proizvode značajne i dobrodošle promjene u području slobode izražavanja, kulture i formalne demokracije. Stoga je reforma potrebna i procesu konstituiranja vlade, kako bi ona postala učinkovitija (u kontekstu ovdje opisanom). Za to je potrebna opsežnija intervencija. Nužno je transformirati tradicionalni model sagrađen oko modela etnički utvrđenih vladajućih koalicija, a sve kako bi vlada mogla funkcionirati kao homogena cjelina, s najvažnijim ciljem implementacije politika novih paradigmi.
Tradicionalna kritika, koja kaže da bi brisanje etničkih stranaka proizvelo novi model dominacije etničkih Makedonaca nad Albancima, više nije legitimna s obzirom na promijenjeni kontekst u kojem su glasove socijaldemokratima dali i mnogi Albanci, kao što su se i na listama SDSM-a našli mnogi Albanci. Među brojnim izazovima postavljenima pred SDSM tako se nalazi i ovaj. Proces uspostave otvorene i reprezentativne političke stranke koja će okupljati istomišljenike oko konkretnih vrijednosti, a ne pripadnike pojedinog etniciteta neovisno o programu stranke, započet na izborima 2016. treba svakako nastaviti. No, koliko su se točno socijaldemokrati spremni potruditi oko ovog pitanja, nije sasvim jasno. Promjene u stranačkim strukturama zasad su još uvijek kozmetičke prirode, što posljedično ograničava i doseg privlačnosti SDSM-a među Albancima. No, SDSM morat će se ovime pozabaviti svakako prije idućih izbora, kako se stvar ne bi vratila na prethodnu, jedva preboljenu fazu.
Prema političkim analizama koje su se bavile pitanjem bolje funkcionalnosti vlade iz perspektive društvene koristi, albansko biračko tijelo u Makedoniji i samo bi profitiralo od promjena sustava, što je argument kontra ustaljenog straha od gubitka albanskog glasa u vladi koja etničkoj albanskoj političkoj stranci ne bi nudila posebno mjesto. S obzirom na činjenicu da je albanska politička stranka u vladajućoj koaliciji uvijek manja stranka, njezini su politički interesi uglavnom u sjeni prioriteta veće stranke. Time i etnički interesi manje stranke u pravilu bivaju zasjenjeni prioritetima veće stranke, što povratno onemogućuje realizaciju interesa manje strane te u pravilu rezultira etničkim napetostima u zemlji.
Prepreka općem napretku
S druge strane, politička stranka koja računa na glasove Albanaca u Makedoniji i ugrađuje u svoje strukture značajan broj predstavnika ove zajednice, može se suočiti s novim političkim izazovima kroz interne rasprave i tako preoblikovati diskurs o etničkim interesima. Primjerice, može ih artikulirati kroz naglašavanje socioekonomskih, umjesto kulturoloških poteškoća na koje nailazi. Pronašavši rješenja problema na ovakav način, te nakon dogovora s koalicijskim partnerima, vlada može implementirati željene politike istovremeno izbjegavši ucjene i političku kupovinu u drugim područjima. Etnička politika pritom ne bi potpuno nestala iz parlamentarnog života Makedonije, već bi se etnička pitanja rješavala grupno, zagovarajući istovjetne interese različitih manjina, tako osiguravajući potporu društva u drugim pitanjima, poput sukoba s Grčkom po pitanju imena zemlje.
U parlamentu Republike Makedonije trenutno sjedi šest etničkih albanskih stranaka koje se međusobno nacionalistički nadmeću pokušavajući nadjačati one druge. Na tako postavljenoj političkoj sceni neetničke, odnosno građanske i socijalne potrebe Albanaca u Makedoniji često se zanemaruju. Prostor kojeg albanske stranke zauzimaju postaje ispunjen tek etničkim projektima što poprilično ograničava opći napredak, a često i izaziva nove podjele u društvu. Na primjer, najavljeno proširenje vladajuće većine novim albanskim strankama moglo bi dovesti do kompromisa u kojem bi Ministarstvo kulture moglo završiti u rukama jedne od frakcija proizišle iz BESA-e. S obzirom na to da se radi o kulturno najkonzervativnijoj stranci u zemlji, mogli bismo završiti s kulturnim politikama istovjetnima onima iz doba Gruevskog, štoviše, možda čak i konzervativnijima.
Period koji je pred nama otvorit će prostor za neetničko političko preslagivanje koje bi trebali predvoditi socijaldemokrati, kao jedina stranka u zemlji s potencijalom transformacije političkog diskursa u neetnocentrični. S obzirom na “problem s imenom” s Grčkom koji dovodi do ozbiljnih unutarnjih i međunarodnih problema, jedini politički prostor za značajnu promjenu je unutarnja etnička konfiguracija političkih linije u zemlji.
Prioritet: socijaldemokratske reforme
Iako se u ovom trenutku ne pokazuju temom dovoljno bitnom da sada postane političkim prioritetom socijaldemokrata, uvjeti o kojima govorimo ovdje i oblikovat će makedonsku budućnost i mogli bi se uskoro otkriti kao glavni politički izazov pred SDSM-om. Ako preoblikovanje partijsko-političkog modela u Makedoniji ne uspije, progres ostvaren u posljednje dvije godine mogao bi regresirati i eksplicirati se na površini kao etničke napetosti. Uvjeti su to koje VMRO-DPMNE može glatko iskoristiti, ako ne da se vrati na vlast, onda barem da ozbiljno nanese štetu aktualnoj vladi.
S obzirom na inzistiranje albanskih stranaka da baš sva otvorena politička pitanja iskorištavanju kako bi istaknuli svoju etničku komponentu, postojeće probleme bit će izrazito teško riješiti, no ukoliko se proces transformacije makedonske parlamentarne politike uspješno liši etničke komponente stranaka, moglo bi to imati dubinske pozitivne učinke na društvo za sada ograničeno statusom quo, a kojeg nameće postojeća politička paradigma.
Budući da se diljem Europe, paralelno s rastom desnih stranaka, javljaju i političke perspektive koje nacionalizmima suprotstavljaju socioekonomske interese naroda, ovaj argument sve više dobiva na težini te se može prevesti u rast socijaldemokratskog biračkog tijela. Time se socioekonomski diskurs ponovno legitimira na razini parlamentarne politike. No, put ka tom redefiniranju makedonske parlamentarne politike ne vodi inercijom, već je za njega potrebna promišljena politička strategija popraćena implementacijom socijaldemokratskih politika, jer stvarna se promjena neće dogoditi ne osjeti li narod neko olakšanje.
S engleskog prevela Andrea Milat