Bivši socijalistički režimi u Istočnoj Europi bili su, i još jesu, predmet brojnih kritika. Kako opravdanih, tako i onih neopravdanih, reklo bi se: ideološki obojenih. No, jedna od najzanimljivijih kritika je ona o unutarnjoj proturječnosti: socijalisti nisu ispunili vlastite političke ideale. Iznevjerili su potlačene i radničku klasu te postali još jedna inačica “odnarođenih elita”.
Pomalo paradoksalno, taj pristup postaje sve popularniji što se više odmičemo od konca tzv. realnih socijalizama. Premda ta perspektiva nije sasvim neuvjerljiva, njena popularnost nema veze s otkrivanjem arhiva ili dubljim, pedantnijim proučavanjem tih režima. Ona je plod jalovosti suvremene političke imaginacije koja nije u stanju ponuditi ništa osim cipelarenja mrtvog konja (i migranata). I to sve pod krinkom zastupanja naroda.
Glas potlačenih
Ako nam se i dalje čini da su socijalistički režimi bili najobičnija laž, nedemokratska prevara naroda i općenito zastranjenje u razvoju svijeta, možda ne bi bilo loše da pogledamo tko danas pretendira na mjesto zaštitnika potlačenih. Nabrojimo nekoliko kandidata. Evo možemo krenuti s jučerašnjom izjavom turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. On je na predizbornom skupu u Istanbulu mrtav-hladan ustvrdio da je Turska glas potlačenih u svijetu.
Premda ne tako eksplicitno i globalno, na sličnom se tragu, uglavnom u sukobima s europskim establišmentom, pozicioniraju i drugi lideri. Donald Trump se od početka reklamira kao autentični predstavnik američkog naroda, dok se mađarski predsjednik Viktor Orban nastoji profilirati kao zaštitnik kršćanskog naroda Europe. A ruski predsjednik Vladimir Putin često funkcionira kao inspiracija “antiimperijalističkim” pokretima.
Lista je dovoljna, kao što su i političke pozicije navedenih više nego očite, da bismo postavili neminovno pitanje: ako je socijalizam bio laž i iznevjerenje interesa “prezrenih na svijetu”, kako se onda naziva situacija u kojoj su Erdogan, Trump, Putin i Orban predstavljaju kao zaštitnici potlačenih?