I dok je formiranje nove slovenske vlade vrlo neizvjesno, tamošnji se ekonomski boom smatra vrlo izvjesnim i stabilnim. Međutim, kao i u predkriznom periodu, ekonomski se procvat zasniva na vrlo krhkim osloncima.
Početkom maja, prilikom posjete Ljubljani, Donald Tusk, predsjednik Vijeća Europe, označio je Sloveniju kao “uspješnu priču, stabilnu zemlju na koju se može osloniti”. Pritom se Tusk referirao na proeuropsko raspoloženje, pogotovo što se tiče eurozone, svih vladajućih slovenskih političara, kao i na trenutni ekonomski boom. Slovenija je zabilježila jedan od najimpresivnijih oporavaka među članicama eurozone nakon 2013. godine. U posljednjih pet godina slovenski je BDP rastao u prosjeku gotovo 3,3 posto. A valja se prisjetiti da su upravo prije pet godina međunarodni mediji špekulirali o Sloveniji kao idućoj zemlji koja će se morati povinuti diktatu notorne Trojke u svrhu oporavka domaćeg bankarskog sektora.
Daleko od toga da je Tusk jedini koji Sloveniju smatra uspješnom pričom. Kao i tijekom 199-ih i 2000-ih, mejnstrim liberalni mediji, vladajuće partije i međunarodne organizacije poput OECD-a su udružili snage da Sloveniju ponovo predstave kao ogledni primjer eurointegracija. Međutim, prošla su nas iskustva naučila da takve pohvale mogu biti promašene i potpuno nesvjesne zavisnih i krhkih stupova ekonomskog rasta. Zato valja pogledati iza scene trenutnog rasta. Za početak se osvrnimo na dugotrajnost prethodne krize i značajke sadašnje stabilizacije.
Izgubljeno desetljeće
Uvođenje eura u Sloveniji se praktički poklopilo s početkom krize. Zapravo, ova je mlada članica eurozone doživjela najveći ekonomski pad u odnosu na svoje “euro vršnjake”. Tijekom “povratka u (neoliberalnu) Europu” zemlja je postala snažno ovisna o vanjskoj potražnji i kapitalu za izvoznu industriju. Tehnološko poboljšanje je bilo prilično ograničeno, a rast produktivnosti dosegnut je na leđima slabo plaćenih i iscrpljenih radnika. Kako su se liberalizirale kontrole kretanja kapitala, Slovenija doživjela euro euforiju: domaće su banke kanalizirale priljev stranih kredita na domaće tržište. Kreditna je manija bila još naglašenija jer je Slovenija transferirala značajne dijelove monetarne politike na europsku razinu i tako izgubila jedan od važnih alata za ograničavanje opasnog ciklusa ekonomskog pregrijavanja.
Kolaps vanjske potražnje ogolio je situaciju: više nije bilo tečajnog mehanizma za adaptaciju. Strelovit pad BDP-a, gotovo 9% 2009. godine, bio je simptom nakupljenih političkih i ekonomskih slabosti.
Kriza je bila duga i duboka. Sloveniji je bilo potrebno gotovo desetljeće da se vrati na razinu BDP-a iz 2008. godine. Na kraju 2017. godine, ukupan broj zaposlenih još nije dosegnuo onaj iz 2007., da o 2008. i ne pričamo. Na kraju 2015. godine je razvojni jaz između Slovenije i zemalja europske jezgre bio veći nego 2005. godine. Opet, 2008. da i ne spominjemo. Dakle, u razvojnom smislu, prvo slovensko desetljeće u eurozoni je izgubljeno. Ipak, u priličnoj je mjeri ovaj ishod rezultat političkih odluka u sklopu Novog europskog ekonomskog upravljanja (NEEU) nakon izbijanja krize kojim je dodatno pogoršan ionako disfunkcionalan regulatorni okvi eurozone.
Režim Europske monetarne unije (EMU) spriječio je članice da se obračunaju s krizu vodeći ekspanzivne i intervencionističke politike te ih je izložio pritiscima financijskih tržišta. Dodatno, lansiranje NEEU-a i Europskog semestra ubrzali su transfer makroekonomskih politika na europsku razinu. S oslabljenim kapacitetima u makroekonomskoj politici, zemlje članice su bile prepuštene europskoj politici odozgo, bez ikakvog sluha za heterogene i međuzavisne aspekte krize.
Mjere štednje i stroži uvjeti poslovanja za banke negativno su utjecali na potrošnju i uvjete pozajmljivanja na domaćem tržištu, što je dovelo do rasta zaduženosti korporativnog i bankarskog sektora. Oporavak korporativnog sektora bio dodatno usporen okvirom jedinstvenog europskog tržišta u kojem je državna pomoć zabranjena. U bankarskom su sektoru gubici socijalizirani i troškovi prošlih rizičnih i neodrživih kreditnih politika su prebačeni na leđa stanovništva. Krizna injekcija javnog novca u bankarski sustav, prethodna smanjivanja poreza te rast kamatnih stopa utjecali su na izražen rast proračunskog deficita i javnog duga. Slovenija se našla u začaranom krugu sve veće zaduženosti i negativnog ekonomskog rasta, karakterističnom za južnu periferiju eurozone. Ovaj je krug povezan s izraženima apsolutnim ili relativnim visinama duga, ali je i indikativan za nevoljkost Europske centralna banke (ECB) da preuzme ulogu zajmodavca u posljednjoj instanci.
Pritisci na servisiranje slovenskog duga prestali su tek 2013. godine kad je ECB promijenila svoju politiku. Promjena je uključivala uspostavu mehanizama koji su dopustili ECB-u da kupuje državne obveznice na sekundarnim tržištima i tako državama priskrbi prijeku potrebnu dozu likvidnosti. Taj je zaokret najavio kasnije kvantitativno popuštanje i Bankarsku uniju. Ipak, sve su ove promjene došle s izraženijim nadzorom makroekonomske politike. Zapravo, Slovenija je 2013. i 2014. bila među prvim “laboratorijima” u kojima se isprobavala sanacija bankarskog sektora pod ordoliberalnim pogledom ECB-a i Komisije.
Završna i vrlo skupa operacija rekapitalizacije banaka i stvaranja tzv. loše banke nisu imale velik utjecaj na oporavak kreditiranja i investicija. U kontekstu niskih očekivanja i slabe domaće potražnje, slovenske banke nisu bile baš voljne, slično kao i europske im kolege, obilnije kreditirati ekonomiju. Oporavak slovenske ekonomije zasnivao se na vanjskim poticajima. Kao što je i zavisio od ekonomskih i političkih odluka donijetih vani, poglavito u Njemačkoj.
Krhke osnove trenutnog ekonomskog booma
Glavni i dugotrajni učinak režima eurozone i odabrane metode sanacije bankarskog sektora bio je rast javnog duga. Početkom 2008. godine, ukupan javni dug iznosio je nešto manje od 8,3 milijarde eura (22% BDP-a). Do 2018. godine dug je narastao na gotovo 31,2 milijarde eura (73,6% BDP-a). Naslijeđeni teret javne zaduženost tek je jedan od indikatora krhkih ekonomskih, društvenih i političkih stupova post-krizne stabilizacije.
Privatizacija bankarskog sektora naprosto ignorira lekcije ostalih postsocijalističkih zemalja. Prepuštanje bankarskog sektora stranim (privatnim) vlasnicima ne garantira stabilnost po sebi – naposljetku, Mađarska, kao i Latvija i Rumunjska, koje su svoje bankarske sektore prepustile stranim vlasnicima, bile su među prvima u obraćanju Europskoj komisiji i Međunarodnom monetarnom fondu za “pomoć”. Trenutno strano preuzimanje slovenskih banaka uglavnom potiče samo financijske špekulacije i rizični kapital (venture capital) uslijed labave monetarne politike i novog privatizacijskog vala.
U kontekstu investicijskog kolapsa, fiskalna disciplina i zabrana državne pomoći prevenirali su bilo kakvo tehnološko restrukturiranje koje bi slovenske proizvodne kapacitete učinilo manje ovisnima o fluktuacijama vanjske potražnje. Ignorirajući vlastite prošle lekcije o slabosti geografske i sektorske specijalizacije, izvozni profil se dodatno suzio: automobili (dijelovi), elektronika i farmaceutski proizvodi čine trećinu izvoza. Slovenija je tako konsolidirala samo svoju specijalizaciju u srednje tehnološki intenzivnim proizvodima, ostajući duboko zavisna o njemačkoj potražnji i stranom kapitalu.
Kad intenzifikacija i produženje rada te restrikcija nadnica postanu ključni stupovi industrijskog “podizanja” i rasta produktivnosti, već postojeći trendovi prekarizacije i transformacije režima države blagostanja (welfare) u tzv. workfare režim postaju još dublji. Nezaposlenost se snizila uglavnom zbog rasta broja privremenih poslova. Slovenija je i dalje među vodećim zemljama članicama što se tiče mladih zaposlenih na određeno vrijeme. Uz ponovno zanemarivanje prošlih lekcija i povezanost izbijanja financijske krize s društvenim nejednakostima, dominantna politička agenda snažno snižava životni standard. Između 2009. i 2015. Slovenija je doživjela rast rizika od siromaštva iznad europskog prosjeka.
Ništa nije bolje ni s političkim kapacitetima demokratskog upravljanja ekonomijom i adresiranja slabosti domaćeg režima akumulacije. Što se tiče tripartitnog socijalnog dijaloga, pregovaračka moć sindikata je izrazito oslabljena fiskalnom disciplinom i reformom referendumske legislative. I dok je fiskalna disciplina doslovno ušla u Ustav, referendumi su zabranjeni u sferi proračunskih pitanja i međunarodnih ugovora, kao na primjer onih vezanih uz eurointegracije.
Spomenuti NEEU dodatno je osnažio političku moć neizabranoj Europskoj komisiji i ECB-u u domaćoj areni. Bez obzira na to tko su im formalni vlasnici, slovenske su banke pod izravnim nadzorom središnjeg europskog bankarskog autoriteta. Kao što je kriza pokazala, neovisnost tog autoriteta efektivno se realizira u korist nekih zemalja (jezgra, pogotovo Njemačka) u odnosu na druge, nekih sektora (internacionalizirani izvozni sektor i financije) u odnosu na druge i nekih državnih institucija i praksi (izvršni organi i oni povezani s međunarodnim financijama) u odnosu na druge.
Uspješni promašaj i promašeni uspjeh
Slovenija se može promatrati kao uspješna priča eurozone, ali ne iz perspektive iz koje govori Donald Tusk i mnogi slovenski političari. Taj uspjeh se zasniva na činjenici da su neke društvene borbe protiv mjera štednje bile uspješne i tako spriječile punu implementaciju vladina plana. Drugim riječima, (post)-krizne vladajuće koalicije su uspješno promašile u nepotpunoj implementacije štednje, restrikcija rasta nadnica i podrivanja socijalnog dijaloga. Dakle, pro-ciklične redukcije domaće potražnje i autoritarno podrivanje neo-korporativnih struktura u industriji bili su manje uspješni nego što bi bili da nije bilo otpora. Time se politika vladajućih koalicija u većoj mjeri svela na izvoznu orijentirani i antikejnzijanski okvir koji su nametnuli europski autoriteti.
U isto vrijeme su ekonomske, društvene i političke reforme propustile adresirati slabosti prošlih i trenutnih akumulacijskih režima. Ekonomska zavisnost o vanjskoj potražnji i industrijskom kapitalu nikad nije bila veća. S krizom povezani rast javnog duga neprestano služi kao okidač za komodifikaciju javnog sektora. Kompanije dosežu rekordne razine profita, ali oni se ne koriste za poboljšanje proizvodnih kapaciteta, već se ulažu u špekulaciju i zaduživanje u sektorima niske dodane vrijednosti poput financija, osiguranja i nekretnina. Izostanak međuklasne redistribucije učinaka ekonomskog oporavka još više zabrinjava: između 2015. i 2o16. profiti su narasli za 95%, a prosječna bruto plaća za skromnih 1,4%. Suverena i demokratska kontrola makroekonomskih procesa nikad nije bila na nižoj razini, a državni kapaciteti za nošenje s idućom krizom nikad slabiji.
Slovenija je uspješna priča eurozone, ali samo ako tako okarakteriziramo strategiju domaće vladajuće klase da iskoristi nedemokratsku europsku nadnacionalizaciju makroekonomskih procesa u svrhu širenja slobode kapitala.
Što se tiče poboljšanja društvenog i demokratskog standarda, Slovenija je, ipak, neuspješna priča eurozone.