Ovoga ljeta ne postoje izbjeglice, već samo “ilegalni migranti”. Ova naizgled mala terminološka promjena dobro ilustrira što se sve u protekle tri godine promijenilo na europskom kontinentu. O izbjeglicama se više ne priča ne zato što bi u odnosu na 2015. bilo manje ratova u Africi ili Bliskom istoku, već zato što su članice EU zauzele sasvim drugačiji stav prema svojim međunarodnim obavezama, a europski mediji prema ljudskim životima. To je osobito vidljivo u zemljama poput Hrvatske. Prije nepune tri godine, učinjeni su veliki napori da se zemlja predstavi kao drugačija u odnosu na susjede, osobito Mađarsku i Sloveniju. Nasuprot njihovim bodljikavim žicama koje su ozljeđivale (i još ozljeđuju) ljude i životinje, i njihovim policajcima koji su pendrečili (i pendreče) izmrcvarene izbjeglice s drugog kraja svijeta, hrvatska je država za njih organizirala prijevoz vlakom, a djeci davala sokove.
Tri godine kasnije, Hrvatska se može pohvaliti da je daleko prestigla svoje ozloglašene susjede upotrebom vatrenog oružja protiv izbjeglica u više navrata. Osobito se simptomatičan događaj odvio prije tri tjedna kada je policija prilikom prelaska granice u okolici Srba barem jedno dijete upucala u glavu. Još uvijek nije jasno zašto su policijski službenici upotrijebili smrtonosno sredstvo protiv djece, a dilemu nije sasvim razjasnilo ni naknadno priopćenje prema kojem su se zbog jurnjave kombija osjetili životno ugroženima. No ono što je puno važnije je to da je ne samo državna, već i javna reakcija gotovo sasvim izostala. Dapače, prema pojedinim vrlo nepouzdanim mjerenjima “javnog raspoloženja”, velik broj građana prihvatio je policijsku verziju priče – koju su papagajski ponavljali novinari – o tome kako je pucanje djeci u glavu “uspješna akcija sprječavanja krijumčarenja ljudi”.
Ilegalna borba, legitimne migracije
Stvar je tim čudnija ako se zna da su to isti mediji i ista “javnost” koja je prije tri godine samozadovoljno sama sebe hvalila kao neusporedivo humaniju u odnosu na one u susjedstvu. Puno se spekuliralo o tome zašto su Hrvati bolji od Slovenaca i Mađara. Možda je stvar u tome da su oni sami doživjeli izbjegličku havariju, možda kod nas živi neki autentičniji kršćanski duh. Sve te mistifikacije danas se čine krajnje neuvjerljivima. Ako je hrvatska politika prema izbjeglicama doista specifična u odnosu na susjede, onda je to samo u tome do koje mjere vjerno slijedi migove (bolje reći naredbe) iz Njemačke i drugih zapadnih zemalja. Naime, iako je pucanje po izbjeglicama privuklo pažnju tek ovog proljeća, kontinuirano i organizirano ilegalno nasilje policije prema njima traje najmanje dvije godine, otkad je porast rasizma u Njemačkoj prisilio vladu te zemlje da odustane od promocije “kulture dobrodošlice”.
Radi se o notornoj policijskoj praksi pushbacka (odgurivanja), koju primjenjuju mnoge zemlje na granicama Unije. Unatoč tome što tu riječ svakodnevno koriste političari, policija i mediji, izbjeglički nedokumentirani prelasci granice nisu nužno u svakom smislu “ilegalni”. Naime, izbjeglice bez dokumenata imaju pravo zatražiti azilnu zaštitu na teritoriju zemlje na koju su pobjegli, a pritom se pretpostavlja da taj bijeg često nije regularnim kanalima. Policija to jako dobro zna. Stoga primjenjuje princip da onima koji imaju pravo da zatraže azil nakon što su prešli granicu to pravo sasvim ilegalno oduzima. Onaj tko u Hrvatskoj zatraži azil nakon nedokumentiranog prelasna granice biva protuzakonito izbačen iz zemlje, a doslovno tisuće svjedočanstava sugeriraju i kako hrvatska policija u toj svojoj ilegalnoj raboti nerijetko još i prebija i pljačka izbjeglice.
Doprinos Europi
Upravo to se dogodilo djevojčici Madini, koju je po svemu sudeći policija ilegalno protjerala iz Hrvatske i pritom uzrokovala njezinu smrt na pruzi kod Šida. Jednom kada je policija uspjela izbjeći odgovornost za tu smrt, bilo je pitanje vremena kada će njezino ponašanje eskalirati. Jednom kada je pucanje djeci u glavu legitimirano, bojimo se i pomisliti što je sljedeće. Osobito u tom smislu zabrinjava činjenica da njemačka vlada upravo prolazi vrlo tešku krizu jer bavarski dio vladajuće koalicije zahtijeva snažnije rasističku retoriku protiv izbjeglica i otvorenije kršenje međunarodnog prava koje regulira zaštitu izbjeglica. Pristajanje na to daljnje pogoršanje moglo bi imati nesagledive posljedice, osobito zato što se posljednjih mjeseci na gotovo tjednim eurosamitima najavljuje nekakvo “konačno rješenje” za pitanje migracija.
Kakvo god ono bilo (a ne može biti dobro), hrvatski ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović je već prošlog tjedna prilikom posjete Bavarskoj uspio izjaviti kako je hrvatsko sudjelovanje u “borbi protiv ilegalnih migracija naš najveći doprinos Europskoj uniji”. I to unatoč tome što je prije riječ o ilegalnoj borbi protiv izbjeglica nego borbi protiv ilegalnih migracija. Razina cinizma je gotovo zastrašujuća. Dovoljna da pomislimo kako bi svima onima koji misle da je pucanje djeci u glavu njihov najvažniji doprinos civilizaciji jedini dostojanstveni potez bio to da “smrtonosna sredstva” usmjere prema vlastitoj sljepoočnici.