Slovenski parlamentarni izbori održani su početkom mjeseca, ali ni više od dva tjedna nakon toga nije ništa jasnije tko bi mogao formirati vladu. U kompleksnoj kombinatorici međusobno suprotstavljenih stranaka izgledno je samo da će ovlasti nove vlade, tko god je formirao, biti izrazito ograničene.
Zadnji parlamentarni izbori u Sloveniji donose više pitanja nego odgovora. Iako je Slovenska demokratska stranka (SDS) pod vodstvom Janeza Janše postala relativni pobjednik i osvojila 25 mandata u 90-članom Državnom parlamentu, Janša najvjerojatnije neće uspjeti sastaviti vladu. Među rekordnih devet stranaka koje su se ovoga puta uvrstile u parlament, nalaze se naime još samo dvije koje su jasno desno orijentirane. Kao prvo, tu je Nova Slovenija (NSi), čije je kormilo nedavno preuzeo Matej Tonin, koji je za ove izbore predviđao za njih udvostručenje rezultata prethodnih. Toninu to doduše nije pošlo za rukom – NSi je ovoga puta umjesto prijašnjih pet završio sa sedam poslanika. Dakle, s tri poslanika manje nego je mladi predsjednik predvidio, no unatoč tome vijeće stranke mu je na poslijeizbornom glasovanju dalo povjerenje. Bez obzira na sve, takav je uspon za NSi prilično velik uspjeh. Još značajniji uspjeh ostvarila je najmanja od tri desne stranke, Slovenska nacionalna stranka (SNS). Nakon što to Zmagu Jelinčiču na prijevremenim izborima 2011. i 2014. nije pošlo za rukom, ovoga se puta SNS ponovno vraća u zastupničke klupe i to s četiri zastupnika. Prilikom uspoređivanja s prethodnim izborima možemo zapaziti još jednu posebnost. Prvoizabrana SDS ovoga je puta prikupila 220.000 glasova, što je najmanja izborna pobjeda bilo koje stranke dosad. Apsolutni rekord u tom smislu drži Liberalna demokracija Slovenija, koja je 2000. godine pod Janezom Drnovšekom prikupila čak 390.000 glasova. Na drugoj strani se nalazi zadnjeizabrana SNS koja je, otkada je u primjeni 4-postotni parlamentarni prag, uspjela ući s najnižim brojem glasova dosad, oko 37.000. Problematici sve nižeg izbornog odaziva podrobnije ćemo se posvetiti u nastavku, a prvi zaključak kojeg možemo izvući jest da tri desne stranke zajedno mogu okupiti tek 36 zastupnička glasa, dakle značajno manje od 46 koliko ih je potrebno za parlamentarnu većinu i formiranje vladajuće koalicije.
Jedini način da Janša barem teoretski uspije formirati vladu jest da dobije još 10 glasova jedne od preostalih šest stranaka koje su prešle prag, a koje se smještaju na centar i lijevo od njega te su uglavnom još u vremenu izborne kampanje opetovano poručivale da nikako ne namjeravaju ući u koaliciju s Janšom. Zasad, unatoč više ili manje zanimljivim špekulacijama i nagađanjima, situacija ostaje nepromijenjena. No, ako Janši to ne pođe za rukom, možda uspije drugoplasiranoj listi Marjana Šarca? U načelu bi i moglo uspjeti, ali radilo bi se o takvoj političkoj operaciji da bi se i najiskusnijim političkim mačorima nakostriješile dlake bez da bi mogli jamčiti opstanak koalicije. Prisjetimo se, Marjan Šarec, donedavno načelnik Kamnika, po broju stanovnika desete najveće slovenske općine, skrenuo je pozornost na sebe kao uspješnog izazivača Boruta Pahora na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima. Tada je Pahoru morao priznati premoć u drugom krugu jer je novi-stari predsjednik odnio pet posto više glasova, ali i to je bio svojevrsni uspjeh pošto je Pahor isprva očekivao suverenu pobjedu još u prvom krugu. Otada je Šarec marljivo kovao svoj politički kapital i isprva se čak činilo da će pobijediti, no onda mu je potpora počela opadati. Njegov konačan rezultat, i dalje više nego pristojnih 13 zastupničkih mjesta, još uvijek je daleko od astronomskih 36, koje je 2014. godine sa Strankom modernog centra osvojio još uvijek aktualni premijer Miro Cerar.
Nekonzistentni programi, neprincipijelni savezi
Izgleda da je nuđenje “novog lica” i ovoga puta bila dobra strategija, ali Šarčevo pomanjkanje sadržaja i vizije, koji nisu sezali dalje od toga da će u državi napraviti red i pojednostaviti te ubrzati postupak u zdravorazumskom stilu – manje razmišljati, više djelovati – nisu bili dovoljni za pobjedu. SMC se ovoga puta s ranije spomenutih 36 mjesta strmoglavio na deset, a već činjenica da su politički uopće preživjeli i pokazali se kao stranka koja nije tek kratkotrajna pojava, u stranci je oduševljeno pozdravljena i proslavljena. S nešto više glasova, iako istim brojem mandata, prošli su Socijalni demokrati (SD), što je ustvari oporavak od katastrofe koju su doživjeli na posljednjim izborima. Tada je stranka, koja je prije deset godina bila dobila 29 mandata, uspjela prikupiti svega njih šest. Slično kao kod Šarca, SD-u su statistike neko vrijeme predviđale pobjedu na izborima, da bi tijekom kampanje kontinuirano gubila prednost. Za razliku od SMC-a, SD je svoj rezultat, iako je bio bolji od prethodnog, primila sa znatno većom gorčinom. Između ostalog tome je tako jer Socijalni demokrati nisu uspjeli napraviti za njih nužnu programsku diferencijaciju u odnosu na stranku Ljevice (na prošlim izborima Združena levica). Tu stranku, koja zagovara politike koje su obilježile zlatna vremena europske socijaldemokracije, dakle upravo ono što, barem na papiru, zagovaraju i Socijalni demokrati, glasači su nagradili zbog programske konzistentnosti. Stranka je porasla sa šest na devet zastupnika, a za nju je glasalo više od 83.000 ljudi, odnosno dobrih 30.000 ljudi više nego prije četiri godine. Nesumnjivo je nezanemariv dio tih ljudi došao i iz redova razočaranih socijaldemokrata, kojima njihova matična stranka nije uspjela ponuditi ono za što bi se u osnovi trebala zauzimati – socijalno usmjerenu politiku.
Ostaju nam još dvije stranke, obje su postigle vrlo sličan rezultat, svaka će u ovom sazivu imati po pet zastupnika, a u oba primjera vođama stranaka nije uspjelo ući u parlament. Prva je stranka bivše premijerke Alenke Bratušek koja je gradila kampanju naglašavajući kako je njezina vlada državu poštedjela od dolaska Trojke, odnosno spasila od bankrota javnih financija. Kao svoje najvažnije teme istaknula je skrb za zdravstvo i umirovljenike. Tom jezgrovitom i učinkovitom agendom je, suprotno očekivanjima, uspjela uvjeriti dovoljno glasača za ponovan ulazak u parlament i čak bolji rezultat u odnosu na prethodne izbore. S druge strane, među najveće gubitnike ovih izbora zasigurno spada stranka umirovljenika Desus Karla Erjavca koji je dobio upola manje glasova nego na prethodnim izborima te je vijeću stranke nakon tog rezultata ponudio ostavku, ali je unatoč svemu sačuvao povjerenje stranačkih organa. Erjavec, koji je prilikom tog uvjerljivog poraza imao čak nekoliko samokritičnih refleksija, kao najveću grešku naveo je formiranje tzv. Lijevog bloka s ljubljanskim gradonačelnikom Zoranom Jankovićem. S obzirom na to da je ta suradnja za Jankovića bila tek pomoćna “pretkampanja” ususret jesenskim lokalnim izborima, iako je njezin službeni cilj bio sprečavanje pobjede Janeza Janše, od nje praktički nismo vidjeli ništa sadržajno.
Ograničen suverenitet
Upravo ta protujanšinska histerija, koju uz iznimku Ljevice raspiruje većina stranaka centra i lijevog političkog polja, jedna je od rijetkih političkih konstanti u zadnjih dvadeset godina. Liberalni i socijaldemokratski politički blok nakon ovih su izbora fragmentiraniji nego ikad, a Marjan Šarec ovog puta nije postigao veliki uspjeh i postao novi Zoran Janković ili Miro Cerar. U biti se radilo o ponovnom pokušaju reanimacije lika Janeza Drnovšeka kojim je takva politička orijentacija uvijek iznova tako očajno impresionirana. A čini se da je taj mit ovoga puta ipak došao do svoga kraja i da ta razmrvljenost lijevog centra nije nešto što je moguće brzopotezno otkloniti s pozivima na formiranje lijevih blokova čija bi jedina agenda bilo onemogućavanje Janeza Janše da dođe na vlasti. Ustvari je Janša samome sebi najveći neprijatelj, politikom “spaljivanja zemlje” (odnosno eliminacije konkurencije) na desnici uspjelo mu je SDS ustoličiti kao neospornog hegemona, toliko snažnog da nekoć moćna Slovenska ljudska stranka sada već drugi put zaredom nije ušla u parlament. U trenutnoj konstelaciji to znači da bez obzira na to što Janša ipak može pobijediti, neće moći formirati parlamentarnu većinu. Trend, koji dugoročno ide u Janšinu korist, opadanje je izbornog odaziva – što je odaziv manji, na veći postotak glasova može računati. Za usporedbu, 2011. godine izborni je odaziv iznosio 65 posto, a za SDS je tada glasalo 288.000 ljudi, čime je priskrbljeno 26 mandata. Ove je godine odaziv iznosio 53 posto, SDS je dobila 222.000 glasova i 25 mandata. Ukratko, vrlo sličan rezultat, iako s dobrih 60.000 glasova manje.
Uza sve te računice i trendove, kojih ne manjka ni u mejnstrim medijima, značajno je da se politički programi nalaze više u pozadini, iako se vođe na njih vole neprestano pozivati, ali više u smislu sadržajnog alibija nego bilo čega drugoga. Uvijek iznova se potvrđuje da se o najvažnijim politikama sve manje odlučuje na razini nacionalnih država. One se oblikuju u drugim, prije svega transnacionalnim sredinama, kojima na koncu vladaju najmoćnije države. U NATO savezu, Europskoj komisiji, Europskoj centralnoj banci, OECD-u, s tih vrhova javljaju se svakovrsni funkcioneri i aparatčiki koji malim (polu)perifernim državama poput Slovenije sole pamet i zapovijedaju kako da oblikuju svoje politike.
Sa slovenskog prevela Ivana Jandrić