Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan i njegova Stranka pravde i razvoja (AKP) uspjeli su ostvariti pobjedu na izvanrednim općim izborima održanima u nedjelju. Iako je na prvi pogled uvjerljiva, pobjeda je zapravo “za dlaku”. Naime, predsjednik i njegova koalicija osvojili su tek nešto više od 50% glasova. Ali to ujedno znači da je tek nešto manje od 50% birača kategorički suprotstavljeno Erdoğanu. Naime, sve stranke koje su se kandidirale van vladinog bloka obećavale su micanje Erdoğana i njegove mreže s pozicija vlasti, pa su izbori stoga bili neka vrsta referenduma ne samo o vladi, već i o političkom sustavu i samorazumijevanju zemlje. Predsjednik je naime obećao jasan odmak od republikanizma uspostavljenog kemalističkom revolucijom 1923. godine.
Zapravo, razlika između erdoanovskog i protuerdoanovskog bloka je toliko mala da je opravdana sumnja bi li predsjednik pobijedio da su izbori održani u regularnim uvjetima. Za početak, u zemlji je još na snazi izvanredno stanje, koje je omogućilo ne samo kontrolu nad medijima i proizvoljno ukidanje biračkih mjesta, već i zatvaranje političke konkurencije. Jedan od predsjedničkih kandidata, Selahattin Demirtaş, koji je ostvario treći najbolji na izborima, svoju je kampanju vodio iz zatvorske ćelije, zbog čega mu nije bilo omogućeno da komunicira s biračima ili nastupa na TV-u. Kad smo kod televizije, još uvijek uvjerljivo najvažnijeg medija u zemlji, predsjednikova kampanja tamo je dobila (prema izračunima) sedam puta više vremena od svih ostalih pet kandidata zajedno.
Lokalni fanovi
Također, iako je izvanredno stanje na snazi zato što je opozicija tobože “bliska teroristima”, svo predizborno i postizborno nasilje izvršili su upravo simpatizeri i članovi vladajuće stranke, često u koordinaciji s policijom. Osim paljenja i razbijanja stranačkih ureda, zabilježeni su i brojni napadi, prebijanja i pokušaji linča opozicijskih aktivista. Sve je to međutim tek standardna koreografija turskih izbora pod Erdoğanom. Ono što se međutim javlja tek posljednjih godina je zatvaranje glasačkih mjesta i punjenje kutija. Takav je incident snimljen npr. u Urfi, u kraju čije je stanovništvo razmjerno miješano i uključuje Kurde i Turke. Na jednom je tamošnjem biračkom mjestu, kako pokazuju snimke, policija zatvorila zgradu, rastjerala birače i onda ubacivala unaprijed pripremljene glasove iz plastične vrećice.
Takvi su incidenti, zajedno s općim neregularnim uvjetima, prisilili Europsku uniju, OECD i Vijeće Europe da ocijene kako izbori nisu bili ravnopravni. No to nije spriječilo zemlje članice i zemlje kandidatkinje da Erdoğanu čestitaju i puno prije nego što su rezultati uopće bili poznati. Među čestitarima našli su se vladajući političari iz Mađarske, Srbije, Albanije i Bugarske, a onda i mnogi drugi iz zemalja regije. Slavljeničko raspoloženje se djelomično odrazilo i na ulicama, jer su proslave “sultanove” pobjede organizirane u dijelovima BiH i Makedonije te Novom Pazaru u Srbiji. Događaji pokazuju kako je mreža koju posljednjih godina gradi turska država u regiji nije bez efekta. Tim više što su mnogi mladi ljudi sasvim opravdano duboko razočarani vlastitim političarima.
Propagandna logika
Važan dio te propagandne mreže nesumnjivo je i televizija Al Jazeera Balkans, u vlasništvu katarskog emira, bliskog saveznika turskog predsjednika. Njihov se dopisnik iz Turske (i po svemu sudeći neslužbeni glasnogovornik AKP-a na Balkanu), Adnan Rondić, proteklih dana slomio u logičkim akrobacijama kako bi opravdao svu represiju koja je provedena u sklopu izbora. Među brojnim biserima i (očito namjernim) faktografskim netočnostima, valja izdvojiti briljantan komentar snimljenog incidenta u Urfi. Rondić je naime zaključio da “ako je optužba opozicije točna”, to samo dokazuje kako je “kurdska zajednica zapravo podijeljena” i da “više od 50% Kurda podržava AKP”. Drugim riječima, ako je predsjednikova policija glasala umjesto Kurda, to samo pokazuje koliko Kurdi zapravo vole predsjednika.
Ako gospodin Rondić nije u međuvremenu umro od sramote, čestitamo mu na ovoj doista impozantnoj akrobaciji.