“Grčka ponovo postaje normalna zemlja i dobiva svoju političku i financijsku nezavisnost”. Tim je riječima u petak grčki premijer Aleksis Cipras proslavio zeleno svjetlo koje su mu dale zemlje vlasnice grčkog državnog duga za formalno prekidanje “programa pomoći”. Njegov optimizam dijelili su i kolege europski političari. Tako je francuski ministar financija Bruno La Maire izjavio kako je “Grčka stvarno odradila posao, ispunili su svoje obaveze”. No unatoč velikim riječima, ono što je stvarno odlučeno na sastanku ministara financija eurozone tog petka u Luksemburgu puno je skromnije. Samo je načelno zaključeno da će treća “tranša pomoći” biti i posljednja, što će značiti da će buduće zaduživanje grčke države biti nešto jeftinije, a druge zemlje eurozone manje izravno utjecati na grčki budžet od kraja kolovoza ove godine. Ali samo, dakako, pod uvjetom da Grka nastavi “štedljivu” politiku.
Ova je odluka iskorištena za organiziranje ceremonije u kojoj se, uoči izbora sljedeće godine, Ciprasov mandat predstavlja kao uspjeh. Pritom slavlje nije pokvarila čak ni objava – nekoliko dana ranije – podatka njemačke vlade koji se dugo tražio, ali su posjednici oklijevali da ga pokažu: koliko je Njemačku, kao najvećeg kreditora, koštala “pomoć” Grčkoj. Suprotno onome što su u jeku krize tvrdili njemačka vlada i tabloidi, tzv. pomoć grčkoj ne samo da nije koštala Njemačku, već je ta zemlja zaradila gotovo tri milijarde eura. I to prema izračunu koji uopće ne računa sve one prisilne privatizacije i koncesije koje je Grčka bila prisiljena dati njemačkim kompanijama pod vanjskopolitičkim pritiskom, već samo kamate koje je ubrala. Umjesto spašavanja Grčke i “najvećeg čina solidarnosti povijesti svijeta” (kako je sve nazvao dužnosnik eurozone Klaus Regling), Njemačka je izgleda iskoristila batinu euroinstitucija da bi napunila državnu blagajnu na štetu siromašnog susjeda. I Grčkoj osigurala još puno godina problema, tvrde kritičari. Takav se aranžman obično ne zove pomoć, nego lihva.
Unatoč tome, odmah nakon dogovora u Luksemburgu grčki je premijer, po prvi puta od kad je u siječnju 2015. došao na vlast, stavio kravatu. Protekle tri i pol godine, Cipras je uporno kršio protokole i modna pravila visoke politike pojavljujući se na sastancima i ceremonijama bez krpe oko vrata koja već nekoliko stoljeća služi kao statusni simbol. Pritom je naravno izgledao vrlo subverzivno, u skladu sa svojom reputacijom “borca protiv mjera štednje” s početka mandata. Nenošenje kravate bio je svojevrstan protest i simbolička gesta kojom se pokazivalo da stvari u Grčkoj nisu normalne, a Cipras se zarekao da je neće staviti dok god se dužnička kriza “ne riješi”. Lako bi moglo ispasti da je nenošenje kravate jedno od rijetkih predizbornih obećanja koja je Cipras doista i ispunio, iako u stvarnosti ništa nije “riješeno”. Kritičari ne kažu bez razloga da je cijeli je mandat protekao u radikalnim obećanjima i jalovim rezultatima.
I da, pogodit ćete. Kravata je bila crvena.