U pozadini možebitne prodaje Hrvatskog glazbenog zavoda stoji cijeli niz društvenih procesa koji određuju pristup temi: gentrifikacija gradskog središta, zapušteno financiranje kulturne infrastrukture, doslovna eliminacija kulture iz obrazovnih programa… A određuju ga tako da stvari uglavnom započinju kasnim pozivom upomoć.
Nedavna vijest o eventualnoj prodaji zagrebačkog Hrvatskog glazbenog zavoda (HGZ), najstarije i akustički daleko najbolje glazbene institucije u zemlji, brzo se proširila među muzičarskom strukom i zainteresiranim građanima pa je viralnim putem okupila par tisuća potpisa peticije protiv kulturocida. Ali vijest nije ekspodirala u opravdani medijski i aktivistički krš i lom, nego je (privremeno?) implodirala.
Možda zbog brze i razumne reakcije većeg dijela članova ravnateljstva te ustanove, koje je “prijedlog” ili naznaku scenarija što ga je na dnevni red sjednice ravnateljstva elegantno podmetnuo novi predsjednik ravnateljstva, zagrebački odvjetnik Niko Đurić; promptno i s gađenjem odbacilo, zatraživši njegovu ostavku. Nadajmo se da je tako.
Ali ako se pouzdamo u tu krhku demokratsku oprugu čekajući sljedeću sjednicu ravnateljstva najesen, možemo skrušeno vapiti ideju očuvanja povijesne baštine i zgražati se nad klijentelističkom praksom javnoprivatnog partnerstva koju uspješno provodi gradonačelnik Milan Bandić.
Grijesi nečinjenja
U logici nezasitne konzumacije javnog dobra pod egidom “osuvremenjavanja” i prilagodbe “staroga i dotrajalog” generacijama u pripadnom stoljeću; zagrebački Glazbeni zavod (Musikverein) što postoji od 1827. kao društvo ljubitelja glazbe i do danas nije promijenio vlastiti pravni status, ima labave šanse da odoli tsunamiju elitizacije (centra) grada.
Dakle, HGZ je u prav(n)om smislu jedini recidiv sistema Habsburške Monarhije. Ondje su se glazbena događanja organizirala u društvima građana koji su demokratskim putem programirali i oblikovali muzički život grada. Njegovao se duh muzičkog amaterizma što se formalno ogledao u činjenici da ravnateljstvo ne prima naknade za svoj rad. Priredba koncerata u gradu bila je i ostala primarna zadaća Musikvereina koji je tek dovršetkom zgrade 1876. (projektanti Franjo Klein i Janko Grahor) završila s praksom pronalaženja različitih gradskih lokacija za nastupe muzičara: Zagreb je tada dobio svoju prvu koncertnu dvoranu. Toliko o historijskim činjenicama.
One su nevine, ali takav nažalost nije žilavi, devetnaestostoljetni duh suvremenih kulturnih programera Glazbenog zavoda i njihovo posve specifično primijenjeno poimanje demokracije pri upravljanju zgradom i programiranju njezina sadržaja; njihovo čudnovato shvaćanje karaktera muzičkog “amaterizma” u uvjetima tržišnog kapitalizma kao i njihovo beskrajno očuđenje nad neumitnom (pravnom, socijalnom, klasnom, umjetničkom) mijenom Muskivereina u Glazbeni zavod u srcu turističkog Zagreba.
Možda je (ili sigurno?) novi predsjednik ravnateljstva Đurić figura spretno “instalirana” iz mreže složenih odnosa Grada i članova-prijatelja HGZ-a, da proceduralnim pristupom konačno prodrma zaspale muzičare i najavi skorašnje promjene u njihovom vrtu. Ali takva figura nije odgovorna za širi spektar “grijeha nečinjenja”, koji je tu instituciju doveo do ruba raznolikih aspekata propasti. Budući da Grad Zagreb nije vlasnik zgrade Glazbenog zavoda i nema obavezu financiranja hladnog pogona u dotrajaloj zgradi, svoj je manipulativni utjecaj (na sudbinu zgrade lukrativne lokacije koja bi u prenamjeni mogla možda donijeti “dodatni sadržaj” u formi kakvog hotelčića?) gradio desetljećima implicitno. Putem arbitrarnih iznosa za programske sadržaje i/ili festivale, možda one koji su u datom trenutku odgovarali tadašnjem ravnateljstvu na čijem je čelu donedavno, a od 2002.(!) bio Marcel Bačić. Ili nisu ni na koji način pogodovali, nego samo zlurado laskali nesposobnom prethodnom ravnateljstvu? To nitko više ne razumije.
Bez šireg odjeka
Glazbeni zavod je vlastiti pogon, što uključuje koncertnu dvoranu i glazbeni arhiv s knjižnicom njegovan stotinupedeset godina, oduvijek financirao najmom prostora Muzičkoj akademiji i gradskim glazbenim školama čiji su koncerti podmirivali povijesnodogmatsku svrhu amaterizma. Naravno, hladni pogon Muzičke akademije i gradskih javnih muzičkih škola oduvijek financira Grad, pa je kokošarska komodifikacijska trgovina menadžmenta Glazbenog zavoda doživjela krah kad se njezin najveći podstanar – odselio. Muzička akademija je 2015. uselila u novu zgradu par gradskih blokova dalje a ubrzo se ispostavilo da i njezin, tehnologijski bolje nabrijan hladni pogon, gradonačelniku opasno diže živce jer prekoračuje budžet. Zato nastavnici Muzičke akademije sada rade u uvjetima preliminarne tjeskobe, ucijenjeni bandićevskom “dobrom voljom” da još jednu godinu namiri račune grijanja, non-stop očekujući trenutak kad će ih netko otvorenije “pozvati na red” isplativosti njihovih upisnih kvota i studijskih programa na tržištu rada. Zato je bolje da šute i rade: koga se tiče što muzičari sebi “guslaju”?
E, taj neumrli mentalitet “realizma hrvatskog sela” oduvijek ravna umjetničkim svijetom. Kao po osjećaju manje vrijednosti, naslijeđenom osjećaju nejasne “krivnje” za bilokoji oblik umjetničkog rada, domaći profesionalci umjetničkog polja – posebice muzičari – radije se oslanjaju na klijetenlističke interesne “kombinacije” i parapolitička obećanja “njihovih ljudi” na lokalnom i nacionalnom planu, umjesto da sistemski progledaju na rubu vlastitog ponora; da odluče izaći iz autotematizacijskog ormara i shvate modele rada i života koji, nažalost i nasreću istodobno, više ne stanuju u dugom devetnaestom stoljeću.
Nemoguće je, naime, iznijeti hijerarhiju problema eventualne (ili skore?) prenamjene, poluapartmanizacije ili nekog drugog kolažno-gentrifikacijskog modela Glazbenog zavoda u kojemu će budući vlasnik, moguće, nastojati očuvati njezinu dvoranu i arhiv ali trajno narušiti njezinu briljantnu aktustiku i performanse prostora; da se ne povuku ostali vagoni koje vuče ova aktualnomedijska lokomotiva. Važno je početno pitanje: zašto moguća, fatalna prenamjena najboljeg koncertnog prostora u zemlji ne uspijeva mobilizirati pažnju šire javnosti?
Jer je “klasična” muzika sporedna stvar, sporednija od nogometa svakako, pa za nju nisu (socijalnoklasno) zainteresirani oni koji ju ne pohađaju? Jer je odgojnoobrazovna politika uništila generacije “nove publike” pa je posve svejedno u kakvom će mjestu guslati sljedeći festivali i koncerti, namijenjeni eliti na kičerskim izletima u centar grada? Jer je hibridizacija suvremenih kulturnih sadržaja, nevažno kakvih, određena bandićevskim čimbenicima razvoja “gradskosti” čemu se nemoguće kvalitetno oduprijeti?
Zaboravljena infrastruktura
Možda sve spomenuto. Ali se kategorizacija privatnih interesa, čitava zaumna logika komodifikacije javnih prostora ili podnajma gradskih institucija čije račune na kraju plaćaju građani; čitav nonsens birokratizacije “dodjele” javnih sredstava po kriterijma strogo visoke kvalitete programa – sva se ta bagaža vuče jedino po gabaritima najvažnijeg prešućivanog problema domaćih kulturnih profesionalaca svih disciplina. Onoga domaće kulturne infrastrukture i njene (nadležne i podložne, u gotovo jednakom omjeru) kulturne i obrazovne politike.
O tome svemu, nažalost, govorimo, kad vidimo “slučaj Glazbenog zavoda”. Grad Zagreb, primjerice, u svom vlasništvu i pripadnoj obavezi financiranja ima trinaest centara za kulturu (i/ili narodnih učilišta). Osim Kulturno-informativnog centra čiji program konfigurira mjesto najužeg centra grada, niti jedan drugi centar za kulturu ne uživa kvalitetnu – ma niti nužnu – brigu gradske vlasti za infrastrukturu, ne računajući neophodne transakcije održivosti hladnog pogona.
Orijentacija programa EU isključivo na programe a ne kulturnu inftrastrukturu, savršeno posluži svakoj lokalnoj vlasti. Desetljećima stoga od domaćih gradskih vlasti i nadležnog ministarstva slušamo papagajske slogane o “kvaliteti programa, a ne tek održivom hladnom pogonu”. Desetljećima, ipak, nema javnog sluha za vrišteći problem koji se iz donjeg rakursa, bijedno ucijepljene nekolegijalnosti kulturnih profesionalaca zaposlenih u institucijama prema profesionalcima “s margine” ili polja nezavisne kulture, prelijeva sada u proizvodnju problema “nove publike”. Modificira u metasociološki meritum “odgajanja” stare i razvoja nove publike pod egidom tematsko-programskog bloka financiranog iz fondova EU-e. Pa dok domaća nezavisna kultura izmišlja nove tendencije pristupa publici s fizičke margine kulturne infrastrukture i kreativno zaposjeda bilo koji raspoloživi prostor poput svojih historijskih predaka kulturtregera iz 19. stoljeća; domaći poduzetnici ciljaju samo centar, mignu gradonačelniku koji zna što radi. Zna se zakon žanra: probni baloni, pobuna šačice građana. Zatišje, negacija očitoga, zamjena teza, ignorancija pobune šačice građana: spektakl za kraj.
Širi okular
Ali o čemu govorimo? Gradili bismo nove Opere, Drame i Balete? Zašto ne. Zagrebačko nacionalno kazalište dijeli jednu oskudnu pozrnicu s tri raznovrsna ansambla. U gradu propulzivnog turizma i najvišeg prireza u državi, u čemu je logika gradske vlasti pred realnim izazovom prihoda kulturnog turizma?
Naravno, jednostavnije je baciti “poduzetničko” sidro na nekretninu Klein-Grahora iz 1876. u kojoj niti jedna dosadašnja uprava nije mogla sama platiti struju i vodu, nego se “naplatila” od građana posredno: uz cjenik “glazbenom amaterizmu”. Onim nezavisnim glazbenim ansamblima koji ne mogu udovoljiti podstanarskoj tarifi Glazbenog zavoda, nije bilo moguće nastupiti na idealnoj muzičkoj pozornici. Tako su, naime, visile činjenice.
A ako se strategija otpora slučajevima poput kobne promjene Glazbenog zavoda “kakav je nekad bio” ne može shvatiti bez kontekstualnog okvira u kojemu je teško naći nevine, što dobivamo širim okularom, kakav nam je kolektivni horizont? Depresija starog režima. U toj utrobi iz 1990-ih kuca srce problema umjetničke proizvodnje ali i upravljanja “starom” ili povijesnom kulturnom infrastrukturom. Tu mirno spava politička odluka ministrice prosvjete i športa Ljilje Vokić (u mandatu od 1994-1998.), kojom je prepolovila satnicu umjetničkih predmeta u korist nacionalistički baždarenih programa materinjeg jezika i povijesti. Pa su današnje “mlade generacije” u pravilu stasale uz antiintelektualno uvjerenje o kulturi kao poželjnom dekoru i usvojile socijalnoklasnu distinkciju dostupnosti i/ili “upotrebe” umjetničkih sadržaja.
Što, konačno, bilo kome u gradu koji “zrači” tipologijom srednjeeuropskog šik-centra za mlade i one koji se takvima osjećaju; govori činjenica prenamjene koncertnog prostora? Čemu taj informativni balast “novoj publici”? Ako su odgovori plauzibilni, pitanja su teška. Rasap sistema događa se simultano, a počinje signalnim hicem: kasni poziv upomoć.