U toku je dvodnevni summit zemalja članica Europske unije u Bruxellesu, a jedna od najvažnijih tema su migracije i mjere za njihovo rješavanje. Mejnstrim mediji već su prenijeli da je njemačka kancelarka Angela Merkel kazala kako je ovaj summit “biti ili ne biti pitanje za Europsku uniju”. No, iako je budućnost EU neizvjesna, migrantska kriza svakako ne leži ni u kakvom korijenu unijskih problema, međutim čini osnovu uzdrmane pozicije njemačke kancelarke u matičnoj zemlji, posebno najkonzervativnijim njezinim dijelovima koji smatraju da je Merkel bila preotvorena prema izbjeglicama.
U takvom okruženju samit je odmah noćas zapečatio novi talijanski premijer Giuseppe Conte, radikalni desničar po uvjerenjima. Mejnstrim je prenio kako je Conte doveo samit u talačku krizu inzistirajući na dogovoru kojeg svi – pa tako i Italija – mogu prihvatiti. U prepucavanjima otvorenijima nego inače diplomatska kurtoazija ostala je van prostorije u kojoj se događao sastanak. Indignaciju afirmiranih političara prenijeli su mediji eksplicitnim difamacijama kako pojedinaca s kojima se ne slažu, poput Contea, tako i zemalja koje ne poštuju poput postkomunističkih. Glavni dogovor je da će se uspostaviti zajednički centri za obradu zahtjeva za azilom na dobrovoljnoj bazi te ograničavanje kretanja migranata unutar EU-a. Jačat će se “kapaciteti zemalja za kontrolu granica” a šverc ljudima planira se spriječiti uspostavom centara za iskrcaj u Italiji i na Malti kao i otvaranjem centara u Africi gdje će se provoditi strože razdvajanje pravih političkih i ratnih izbjeglica od ekonomskih migranata. Ove dogovore još jednom treba čitati između redaka.
Kriza mentalnog zdravlja
Ono o čemu pak nije bilo govora na samitu nešto je što europski političari još nisu osvijestili, a što liječnicima, socijalnim radnicima i volonterima koji rade s migrantima izaziva noćne more i velike tjeskobe. Radi se o mentalnom zdravlju migranata, a posebno djece. Nedavno je National Geographic objavio reportažu na ovu temu saževši probleme na bitno. Riječima Samanthe Nutt aktivistice i osnivačice organizacije za obrazovanje i psihološku skrb djece u ratnim zonama War Child: “ljudi vjeruju da njihova borba prestaje jednom kad postanu izbjeglicama, no zapravo ona tek tada počinje. Rizici s kojima su se do tada susretali eskaliraju kad jednom postanu izbjeglicama”.
Dehidrirana djeca, potpuno istraumatizirana neizvjesnim boravkom na moru još će se godinama liječiti od straha od oceana. U nužnosti da dovedu djecu u netraumatsko stanje, liječnici su počeli preživjeloj djeci pristupati kao malim herojima, fotografirajući se s njima i čestitajući im što su uspjeli preživjeti tako težak put. Plasticitet nepotpuno razvijenog dječjeg prefrontalnog korteksa omogućuje ovoj djeci da u izrazito kratkom vremenskom roku traumu pretvore u uzbuđenje, stoga se nakon terapije privremeno promijene, te počnu opisivati svoju borbu s valovima i držanje za goli život istovremeno crtajući crteže aviona koji bombardiraju njihove kuće, obitelji i živote.
Međutim, jednom došavši u ciljne zemlje zapadne Europe, ove traume nisu izliječene jer su ta djeca i dalje izbjeglice koje ne pripadaju nikamo. Zbrinuti površno, za minimalna moguća sredstva, češće su prepuštena sebi nego što službe razorenog europskog javnog sektora mogu voditi brigu o njihovoj socijalizaciji i integraciji u društvo. Ilustracije radi, kažimo kako je prošle godine sirijsko-američka medicinska organizacija objavila kako su razmjeri PTSP-a kod sirijske djece toliko veliki da se ovoj bolesti treba promijeniti ime u “Sindrom ljudske devastiranosti”. National Geographic piše kako zbog nedostatka financija za brigu o mentalnom zdravlju djece, u Europi trenutno postoji 1,5 milijun izbjeglica koji ne primaju nikakav tretman protiv PTSP-a, te se sa psihološkim posljedicama svojih iskustava moraju nositi sami. Ne treba stoga čuditi niti primjer čovjeka koji se u maju ove godine zapalio ispred ureda za azil na Lezbosu.
UN je također nedavno objavio kako njihovoj agenciji za izbjeglice ove godine nedostaje čak 1,5 milijarda dolara za brigu o maloljetnim izbjeglicama. Zbog toga, čini se, UN više ne može zadržati stručni kadar zainteresiran za rad u kampovima, pa i česta smjena volontera koji dođu povežu se s djecom i onda samo nestanu ne doprinosi situaciji. Štoviše kadar koji se bavi psihološkim stanjem često nema razumijevanje islamske kulture ili ne govori arapski. Jednostavno, mentalno zdravlje nije uopće na listi prioriteta.
No, uskoro bi se moglo pokazati da su sva sredstva uložena u “sigurnost”, “zaštitu granica”, “Frontex”, “Eulex” i druge represivne organe bila bačena u vjetar i da je sve to bilo bolje možda uložiti u brigu o mentalnom zdravlju izbjeglica. Neliječeni PTSP uvijek dođe na naplatu u nekom obliku, a socijalna ekskluzija koju djeca izbjeglice doživljavaju u ciljnim zemljama neće proći nekažnjeno, po sve nas. Samantha Nutt poentira u National Geographicu kazavši kako su izbjeglice koje traže novi život u Europi doživjele najcrnju stranu čovječnosti te da se sada nalaze u svojevrsnom limbu bez pomoći koja bi im pomogla da to procesuiraju. Radi se o ljudima koji se nemaju kamo vratiti, te dodaje kako “terorizam ne regrutira ljude, već popunjava rupe”, a rupe u mentalnom zdravlju i potreba za pripadanjem laka su meta. U konačnici, ako se to i dogodi, greška će biti naša jer smo u ključnim trenucima ulagali u oružje i opremu a ne ljude i međuljudske odnose.