Dugoročna logika podilaženja trendovima i diktatu mejnstrim medija, koju je promoviralo više rukovodstava SDP-a, u ovoj kadrovskoj generaciji senzacionalno implodira u političkoj bezidejnosti i političkoj nepismenosti. Višegodišnji trend pada popularnosti SDP-a među glasačima popraćen je politčko-ideološkom dezorijentacijom koja je eskalirala u aktualnom unutarstranačkom rasapu.
U SDP-u se vodi sukob dviju frakcija po pitanju smjene predsjednika stranke Davora Bernardića, relativno mladog fizičara bez trunke talenta za politiku. U utorak se na Iblerovom trgu vodila još jedna višesatna sjednica Predsjedništva koja je kulminacija nezadovoljstva dijela stranke predsjednikom, ali i trenutnom nepopularnošću stranke. SDP trenutno ima više šanse zauvijek se raspasti, nego dobiti bilo kakve iduće izbore. Za drugu najveću stranku u Hrvatskoj, to je ozbiljan problem.
Na sjednici se pokazalo kako su pobunjenih 19 predvođeni Peđom Grbinom, Sinišom Hajdašem Dončićem, Mihaelom Zmajlovićem, Vedranom Babićem i Bojanom Glavaševićem prekršili Statut stranke na dva načina. Kao prvo “svojim javnim istupima o stranačkim pitanjima, a mimo rasprave o tome na sjednici Predsjedništva, postupili su suprotno Statutu i načelima djelovanja usvojenim na Glavnom odboru”. A kao drugo stranci su naštetili pozivom članovima Predsjedništva i drugih središnjih tijela SDP-a, kao i drugim dužnosnicima na lokalnim razinama, da se o stranačkim pitanjima razgovara otvoreno i argumentirano, ali isključivo u stranci. Poziv je potpisalo 6 članova predsjedništva, 23 saborska zastupnika, 1 župan, gradonačelnici i načelnici, u kojemu se od Bernardića traži da odstupi jer loše vodi stranku, međutim, to nije ni stiglo na dnevni red. Pobunjenici su ga, piše Jutarnji list, “željeli pročitati Bernardiću, no on je to odbio. Ostali su članovi Predsjedništva takav stav podržali, držeći se strogo forme prema kojoj pismena ulaze u stranku, a što uključuje urudžbiranje, a tek potom daljnju proceduru.”
“Velike” taktike otpora
Bilo kako bilo, stvar je jučer završila porazom pobunjenika koji “nisu izbačeni iz stranke, ali su ekskomunicirani” i izolirani. Grbin je kasnije medijima svoju taktiku opisao kao borbu između sadržaja i forme, kazavši kako su oni pokušali nametnuti evidentne i svakodnevne probleme stranke dok članovi predsjedništva, oni na strani Bernardića, nisu o tome htjeli uopće razgovarati. I tu staje Grbinova taktika otpora. Veliki plan SDP-ovih “pučista” tako se sveo na unutarstranačko, no ipak javnosti poznato pismo u kojem se apelira, valjda na čast, logiku i vrlinu predsjednika stranke da uvidi kako nije prava osoba za poziciju koju okupira i da sam lijepo ode, e kako bi SDP izbjegao nedolične unutarstranačke borbe te zadržao čist srednjoklasni obraz.
No, jedna stvar ovdje jako bode oči: ako Peđa Grbin i pučisti nisu uspjeli organizirati unutarstranački i politički otpor prema svome predsjedniku, kako misle nas uvjeriti da glasamo za njih? Ako nisu pokazali dovoljno političke mudrosti, da zadovolje i formu i sadržaj kako misle iste borbe voditi i dobiti na parlamentarnoj razini?
“Opće” pomicanje političkog mejnstrima u desno pomelo je u tu stranu i ovu deklarativno socijaldemokratsku stranku koja se prepustila tom procesu gotovo bez ikakvog otpora. Kako se to dogodilo, već je opće mjesto: SDP je stranka obrazovanog urbanog kadra, srednje klase, ekonomskih liberala i zagovaratelja građanskih prava. Na neoliberalne migove koji su dolazili od snažnijih reprezentanata iz Europe, SDP željan potvrde upravo opisanog identiteta, pratio je trendove poput mjera štednje, deregulacije zakona o radu, sužavanje javnog sektora i smanjenje ulaganja u znanstveno obrazovni sektor, sve one jedinice države koje štite radničku klasu i najugroženije skupine društva čiji bi SDP trebao biti parlamentarni zastupnik.
Politički pristup ovome svemu kao da u ovoj stranci nikada nije ni postojao, posebno je takav ton zadao Zoran Milanović, inače svojevrsni idealtipski predstavnik ove kadrovske generacije SDP-ovaca: arogantan bez pokrića, samouvjeren i bez stvarnih rezultata. Ni pučisti ni predsjedništvo, ma koliko se na prvi pogled međusobno razlikovali po stilu, politički ne nude baš ništa novo u odnosu na smjer stranke kojeg je zacrtao Zoran Milanović. Tako provedena depolitizacija stranke sada rezultira totalnom krizom identiteta i može dovesti stranku do potpunog urušavanja.
Ono što za izborno tijelo predstavlja problem je što ništa od internih borbi u SDPu ne adresira stvarne društvene probleme, a njihovi sukobi neće rezultirati velikim ugledom Peđe Grbina u javnosti kao potencijalnog idućeg predsjednika stranke. Blagoglagoljiv svakako, no nipošto ne i politički vizionar koji bi SDP vratio socijaldemokraciji, a socijaldemokraciju u SDP.